Nakon poduljeg izbivanja, nema smislenijeg skoka na zidić Fejsa nego s nekakvom badasstoćom pod rukom! Nemojte joj prestrogo suditi – vjerujem da ste već negdje načuli koliko povratak iz mrtvih može biti mukotrpan i težak!
POTRESNA ISTINA
Tog dana, kada se godišnjice njihova braka sjete samo još kumovi (jedne godine kum, druge kuma), kad telefoni zanijeme jer niti potomke više nije briga, Magma i Megdan Maskaljevič nisu se niti pogledali. Nisu prozborili ni riječ, a već je otkucalo podne.
Njihov je brak već dugo podrhtavao, klimao se i tresao, bilo je samo pitanje trenutka kada će se pretvoriti u – ruševinu.
Megdan se, tradicionalno, ponašao poput glave. Odsječen od stvarnosti zbog pozamašnog, naslijeđenog imetka zahvaljujući kojem su umjesto njega sve radili drugi, kotrljao se amo tamo po sterilnim sobama obavljajući jednostavne i nevažne kućanske poslove. Magmi je, naravno, to njegovo svojstvo beskrajno išlo na živce.
Magma je, prema tradiciji, bila u kuhinji… Za svojim prijenosnikom. Ležerno je pijuckala instant kavu te predano, nemilosrdno upravljala ljudskim resursima u financijskoj instituciji za koju je radila. Megdanu je, dakako, ta njezina karakteristika ribala živce.
Nesnosna bi se tišina razvlačila njihovim domom najvjerojatnije sve do večeri, kada bi na sat ili dva bila uzdrmana kakofonijskim koncertom dva televizora, da se najednom nisu našli usred zaglušujuće rike divova, juriša ratnih slonova, marša gorostasa… Prije nego što su oboje izgubili tlo pod nogama i krov nad glavom, Megdan je, skamenjen od šoka, zanijemio. Magma je, prestravljena, vrisnula:
– Ajme, potres!
Smak svijeta potrajao je cijelu vječnost, dvadesetak neizvjesnih sekundi u kojima su se za mnoga bića zelenim stolom sudbine kotrljale kockice života i smrti… Nakon toga, sve je opet utihnulo. Doskora su se mogli čuti prvi ljudski glasovi, zapomaganja, krikovi, plač i dozivanja, izmiješani s prodornim zavijanjem sirena vatrogasnih, policijskih i vozila hitne pomoći.
Držeći se godinama svoje strane slijepe ulice braka iz koje je jedini izlaz bila mučna rastava, Magma i Megdan našli su se najednom jedno uz drugo, stiješnjeni između samljevenih komada betona i ispresavijanog čelika, nerazdvojni kao da su se ponovo zatekli u raljama raspaljene mladenačke ljubavi. Izgledali su, nakon pustih i promašenih desetljeća, onako privijeni, kao sretan par. To su – sa ili bez kapi gorkog sarkazma – doista i bili. Ništa blaže, ništa manje od čiste sreće nije im moglo pomoći da ostanu, zanemarimo li par bezazlenih ogrebotina, potpuno neozlijeđeni.
Svijet se njihov, očito, u trenu okrenuo naglavačke.
Megdan je pogledao u Magmu ravno u oči koje su bile spremne icuriti i razliti se po njenim prašnjavim, blijedim obrazima. Megdan je spustio Magmino izbezumljeno lice u gnijezdo svijeno njegovim dugim prstima.
– Magma, slušaj… Bitno je da smo živi…
Magma je briznula u plač. Megdan ju je privukao i privio uz svoje grudi. Tada se zemlja opet zatresla, uskovitlao se gust oblak prašine, a na njih se dvoje sručila grmljavina:
– Ne, Megdane, uopće nije bitno!
Kad se prašina slegla, Megdan i Magma mogli su vidjeti svjetlo na kraju tunela koji se odjednom otvorio pred njima. Na kraju, Megdan i Magma, prije nego što su stali puzati prema izlazu, mogli su vidjeti nadmenog Gospodina Oca i savršenu Majku Prirodu kako vrte glavama poput učitelja koji se ne mogu načuditi tvrdokornom neznanju prozvanih učenika. Ponavljali su, ali mnogo, mnogo tiše:
– Nije bitno, uopće nije bitno…