Postoji vrijeme i postoji mjesto…
Za sve.
Za sve? Da li ne?
Postoji vrijeme za pitanja na mjestu
(iako možda ovo baš i nije…).
Postoji vrijeme za fukaru, pametnog i budalu.
Postoji (iako nije) i vrijeme za šalu.
Postoji mjesto za besprizorne likove
(Sabor se u nas to mjesto zove!).
Postoji vrijeme za ljude nove.
Možda zemlje i nema,
ali ipak postoji mjesto za starce.
Postoji vrijeme za visoka načela
i mjesto za niske udarce.
Postoji mjesto za ustaše,
četnike i partizane.
Pa u to se mjesto šalju
po cijele dane!
Postoji mjesto za život,
postoji vrijeme za umiranje.
Postoji vrijeme za junake
i mjesto za pale borce.
Mjesto postoji za spomenik,
a postoji i vrijeme za rušenje.
Postoje mjesta za pušenje.
Postoji mjesto za muške čarape,
potkošulje i gaće
(samo što nikad na mjestu nisu).
Postoji i mjesto za svaku
(svaka mu je na mjestu!).
Ma kužite kvaku.
Vrijeme i mjesto, čini se,
postoje za sve.
Mjesto za zasjedu,
vrijeme za besjedu…
Postoji vrijeme za odmor,
vrijeme za otpor,
vrijeme za rad…
Postoji vrijeme za rat,
postoji vrijeme za mir,
čak vrijeme postoji
i za “Rat i mir”.
Postoji vrijeme za traćenje,
a i mjesto za vremena kraćenje.
Postoji mjesto za sastanke
i vrijeme za bolne rastanke.
Postoji vrijeme za jesti govna,
a i vrijeme za kenjanje…
Vrijeme za pišanje isto postoji, dapače!
Samo što je kraće.
Postoji mjesto za birače.
Postoji čak i mjesto
za stvari kojima ovdje nije mjesto.
Postoji mjesto za grešnike
postoji mjesto za poštene i časne.
Jedino,
nek’ se ne ljute ni Božji sin ni Mefisto,
ali to je mjesto
za jedne i za druge isto.
Postoji mjesto za odlaganje otpada
i vrijeme za odlaganje odluka.
Postoje vrijeme i mjesto za određene teme.
Postoji vrijeme za dileme
i mjesto za krizanteme.
Vrijeme i mjesto postoje za sve…
Osim za mene.