Što da kažem o ovoj robi s početničkom greškom? Možda tek to da sam Poslovice prijavio davne 2003. na jedan literaturobni natječaj. I ozario se kad su upale u uži izbor! Naravno, postojao je i keč – u zbirci će biti otisnute samo one koje prikupe najviše glasova publike. Kako nisam kečer nego naivac, zamolio sam frendove i frendice za potporu…. Potporu, a ne podvalu! Par klikova bilo bi više nego dovoljno, ali ne… Frendovi, u dobroj namjeri, brisali kolačiće, igrali se hakera. I izbacili mi priču iz konkurencije. A da su samo klikali, ne bi moju priču kickali… To kako te prijatelji mogu zajebati ne može nitko. Svejedno, ponijelo me to uvrštavanje u uži izbor. Kako sam u to vrijeme bio opsjednut trilogijama kao Peter Jackson, odlučio sam Poslovicama dodati Minute i Korake. Kakva greška…
P.S. odnosno bajdvej… Nekom su se forumašu/forumašici svidjele Poslovice pa je na forumu osvanulo:
Baš lijepo i toplo!
Neki drugi forumaš ili forumašica, odgovorio/la je:
Ne kužim. Pa to su samo poslovice!
Da. Samo poslovice. Ali sam ih smislio ja 😀 A sad vas prepuštam svojim početničkim greškama.
POSLOVICE
1. Noć polako curi u moje oči pa one sve više liče na dva jezerca. U tim se jezercima, gle iznenađenja, svi kupaju goli. Ta su jezerca topla, ali i neizmjerno duboka. Neki se zato u njima utope i zauvijek ostanu ležati na njihovu dnu. I kao što kaže stara kineska: „Površina svjetluca, ali blago je uvijek na dnu.“
2. San me grubo i bez imalo stida, gura s moje stolice. Na kraju će mu to i uspjeti, ali čim zaspem, pobjeći će i sakriti se negdje gdje ga ne mogu naći. Onda ću se probuditi i sve će mi se učiniti drukčijim. I kako kaže stara indijska: „Tko živi u snovima, u životu spava.“
3. Vrijeme mi noćas prolazi toliko sporo da čujem svaku sekundu kako mi govori: “Sad će moja sestra, samo što nije!”. Ponekad, kao i mnogi, poželim da vrijeme stane, da uživam u nekom osobitom trenutku. Međutim, kako kaže stara filipinska: „Vrijeme ne staje, ono nestaje.“
4. Ovdje se upozna mnogo ljudi. Neki su zanimljivi, neki manje, neki smiješni, neki čangrizavi, neki brbljavi, neki sami za sebe, neki love u mutnom, neki mute s lovom…I tako iz dana u dan. Sve je to zabavno, ali unatoč tome, najčudesnije stvari izrone iz malenog kruga dobro znanih lica. Pa kako kaže stara belgijska: „Pet piva promijenit će ti dan, jedna osoba cijeli život.“
5. Volim putovati. Problem je samo natjerati me da krenem. Kad jednom krenem, tad me više ne može pokolebati ni dužina putovanja. Pa ipak… Kako kaže stara rumunjska: „Put je dug onoliko koliko su koferi teški.“
6. Čekam. Čekam. Ništa se ne događa ili se baš događa nešto što me tjera da pričekam još malo. I još malo. I još samo malo. A onda, odjednom… Zato kaže stara meksička: „Kad je kapa puna svega, za glavu nema mjesta.“
7. Svjetlost i toplina koje nam daje priroda rijetko kroče u kafić u kojem radim. Na njihovu nesreću, znam da su vani i jedva čekam da ih zgrabim. Košarka. Još ovaj vikend, nadam se. I opet očekujem kuknjavu, stari smo, polomit ćemo se. Pa što onda, lomili smo se i kad smo bili mlađi. Osim toga, stara peruanska kaže: „Tko jednom padne, ne prestaje zbog toga hodati.“
8. Poslušati majku, poslušati starije, poslušati učitelja ili učiteljicu…A što ako otac kaže drukčije? Što ako čujemo i nešto drugo, katkad potpunu suprotnost od onoga što su nam rekli da slušamo? Što ako? Ako je tako, stara alžirska kaže: „“Dva glasa dio su iste pjesme.“
9. Ponekad mi se ideje rasprše na sve strane i tko će se onda usredotočiti na nešto? Jasno, sve ostaje nedovršeno. Kao kad se prolije vino i onda imaš mrlje posvuda i ništa od svega. Možda bih trebao biti oprezniji, ali što mogu kad stara moldavska kaže: „Kad uživaš u izvrsnom vinu, ne brini za košulju.“
10. Odvojen, a opet ovisan. Zbog novca, dakako. A kako kaže MOJA stara: “Imaš 30 godina, a opet žicaš novce… Pa ti ćeš mene u grob otjerati!”
MINUTE
1. Minuta. Jedna. Uvijek sama, mršava, jedva vidljiva. Minuta do Nove godine, samo je tvoja. Imate minutu? Samo jednu minutu. Dajte mi minutu. Može minuta? I izvući ćeš ju hitro, kao što vadiš upaljač kad prolaznik traži vatre da upali cigaretu. Ma koliko osamljena bila, ma koliko se skrivala, minutu ćeš uvijek pronaći.
2. Dvije, kao zaljubljeni par, same sebi dovoljne. Dvije minute da podgriješ ručak. Vaš razgovor trajao je dvije minute, reći će ljubazna službenica i preračunati ih u novac. Dvije minute zakasnit ćeš i gledati vlak kako odlazi, ali i kad su protiv tebe, uvijek imaš dvije minute.
3. Kad su tri, kao da je jedna previše. Kad si čekala spas školskog zvona, kad zimi pušeš u hladne prste pred Krležom, kad slušaš objašnjenja koja ne želiš čuti. Tri minute. Ne razbacuj se njima, ali nemoj ni štedjeti. Tri minute uvijek ćeš imati.
4. Jedna pjesma i četiri minute ostat ćeš duže u disco klubu, zakasniti na noćni tramvaj. Uzeti taksi i za četiri minute biti kod kuće. Za četiri minute možeš biti u krevetu. Ujutro ustati i otići u prirodu, sama, s prijateljima, šetati šumom, šetati livadom. Možda nađeš djetelinu s četiri lista, možda. Možda naiđeš na četiri odbačene limenke bezalkoholnog pića, možda i ne. Možda pronađeš četiri izgubljena planinara. Malo vjerojatno. Četiri minute sigurno ćeš pronaći.
5. Ima ih i tamo gdje tek što nije prekasno. Pet minuta do dvanaest. Dajte nam pet minuta vlasti i učinit ćemo čuda. Za pet minuta nećete me se sjećati. Pet minuta daješ klincu da ti skoči po cigarete. Pet minuta daješ, jer ih imaš.
6. Šest minuta – pola tuceta. Pola tuceta jaja i bilo bi ti zlo. Previše je. Pola tuceta ruža za sve učinjeno, premalo je. Šest minuta, međutim, obično je sasvim dovoljno. Najvažnije od svega, uvijek ćeš ih imati. I imati ih kome dati.
7. Sedam patuljaka naći će Snjeguljicu, u sedam minuta ispričat ćeš bajku. Čast mi je bila provesti s vama sedam minuta. Imate sedam minuta za rješavanje ovog testa. Sretno! Da, sreća… Sretna si, jer sedam minuta lako ćeš naći.
8. Možeš ljubiti osam minuta. Dug je to poljubac. Možeš spavati osam minuta. Kratak je to san. Osam minuta možeš ne trepnuti. Jaka je to volja. Osam minuta možeš plakati. Slaba je to utjeha. Pokažite mi tih vaših osam minuta! Osam minuta ne možeš pokazati prstom. I baš te briga. Jednostavno znaš da ih imaš.
9. U devet minuta možeš cijeli svijet okrenuti naglavačke. Dok tableta ne odnese glavobolju, kao da ih je 99. Devet minuta halucinacija i činit će ti se svašta. Ponekad ti se čini da si devet minuta izgubila. Ne brini, opet ćeš ih pronaći. 10. Za nešto što je bilo, što je moglo biti. Za ono što je ostalo. Deset minuta, koliko sam tražio, pa što bude. Deset minuta, izgleda, nikad nećeš imati.
KORACI
Ne, ono što ćeš sada čuti, nije naša priča. To su samo koraci.
- Prvi korak, jedan jedini, najvažniji. I prepiremo se tko ga je učinio, ja ili ti? Umjesto da se prisjetimo kako nam je jedan na kraju nedostajao.
- Dva koraka, dvokorak. Lopta u ruci, jedan, dva, zakucavanje. Samo dva i znat ćemo pobjednika. Pobjeda je uvijek na jednoj strani, dok druga… Drugu stranu trebat će okrenuti, bojim se.
- Tri koraka, novo natjecanje. Dok uzimamo zalet, nebo je već sivo i gunđa. Prvi korak, počinje kiša. Drugi, sve je jača, publika su duhovi kojih se plašimo i oni ustaju. Treći korak, skok i ukupno njih tri – netko će se popeti na postolje, a netko završiti u blatu.
- Čujem ih, da. Ta četiri koraka na stepenicama. Dolaziš ili odlaziš, ne znam, nisam siguran. Sjećam se danas samo ta četiri koraka.
- Pet koraka. Klečimo na podu, pred njom, pred kutijom, drhtimo od nestrpljenja. Bojimo se, ali nismo prvi koji ju otvaramo. Vadimo upute i čitamo ih naglas, zajedno. Samo pet koraka, i sve nam je trebalo biti jasno.
- Šest koraka radili smo svakodnevno, šest sebičnih koraka. Svatko prema svom cilju, prema najboljem. Najboljem za sebe. Umjesto da smo si izlazili u susret, zajedno nalazili rješenja. I mučili se upola manje.
- Nakon sedam koraka zastali smo pred ogledalom. I umjesto da se borimo, pred najljućim smo neprijateljem pognuli glavu, jer lakše je bilo vratiti se nego razbiti ga i nastaviti. Pa smo rekli, a da nismo ni pokušali: “Samo još tih sedam koraka i gotovo”.
- Puni je krug iznosio osam koraka. Bojažljivih, sitnih, nevidljivih, pogrešnih, ali naših – uvijek ih je bilo osam. Vrtjeli smo se u njemu svakodnevno, pojma nismo imali jesmo li izgubljeni, stupamo li u mjestu. Pod našim se, uvijek istim, dosadnim koracima, krug na kraju preklopio, savio u beskonačnost. 8 koraka. Zaokupljeni strahovima, nesigurnošću i predrasudama, smetnuli smo jedno pitanje s uma – jesmo li ikad imali šansu otići do kraja? Makar i u krugu?
- Lijegali smo rano i zajedno, ali usnuli kasno, svake noći, sve kasnije, sve dalje. Kako bi lakše zaspali, brojali smo. Ti ovce, a ja bih uvijek brojao korake. Svake ih je noći bivalo sve više, a noćas, prije nego što sam konačno znojan zaspao, bilo ih je devet. Devet dugih koraka, između nas.
- Tek deset njih, a već smo se našli na suprotnim stranama. Ulice, sudnice, svijeta, na kraju i svemira. Predaleko jedan od drugog da bismo si vidjeli suze, ako ih ima. Predaleko da bi osjetili olakšanje, ako ga je bilo. Predaleko da bi čuli pitanje, ako je uopće postavljeno – jesmo li znali kamo idemo?