Ovo nije popis. Ovo je moj put. Put kojim niti se hvalim, a niti se na njega žalim. Zapravo se s njim najčešće zajebavam i na njegov račun šalim. Kakav je, takav je. Nisu ga gradili Rimljani pa da mu se treba diviti (iako, nešto rima i u njemu ima). Put je to posut grubim zrncima koje, ponekad, ali sve rjeđe, moj dječji duh podigne s dna ispuhane duše i saspe mi ih u oči. Zato, kad u mom oku vidite suzu, ako primijetite da trljam oko ili dva, nije to tuga. To je tako kad lutaš prašnjavim putom, a ni hodati pravo ne umiješ…. Za smijanje je to, a ne za plakanje.
Put? Pretjerujem. Prikladnije ga je nazvati puteljkom. Puteljkom kojim sam, preko tr(u)nja, stigao do… Krune od tr(u)nja. Ili, tek mrvicu preciznije:
“Mali korak za razumna čovjeka, a veliki ćorak za čovječuljka koji još živi u oblacima…”
Izaberi svoj put po jednom od mojih puteljaka!
