Posred grla
čuči knedla.
Usred knedle
šljiva stoji.
I raste,
nadima se,
rita se
kao magare.
Šljiva debela.
Za svaki udarac koji je zadao,
za svaku laž na koju nije trepnuo,
kap znoja posred čela.
Znoj kao osveta,
serviran hladan.
A knedlu ne možeš svariti
ni kad si gladan.
Bubri knedla kao grah,
za svaki grijeh,
za svako zlo.
Za svako okretanje glave,
knedla već je kao kuća –
kuća strave.
Stajat će života,
a neće doći glave.
Knedla, čvrsta kao stijena.
I šljiva njena. Za sva vremena.
Ne da se smesti,
ne da se ispljunuti,
ne da se progutati,
ne da mira čovjeku,
ne da mu disati,
ne da mu jesti,
ali ni umrijeti mu ne da.
Droga, alkohol,
promiskuitet, masna hrana…
Naspram nje, svi su poroci brzi
poput bubonske kuge.
Koje crne pljuge!
Knedla je ta
koja ubija na duge pruge.
Umislila je knedla
da je savjest
pa se budi svakog jutra.
Dere grlo dok se dere:
“Bit ću tu i sutra.”