Jednog dana

Još jedna priča prastara… Srećom, za literarne zločine ne postoji zastara. Postoji zaborav, ali kao što primjećujete, nije vječan. Vjerujem da je buđenju moje memorije iz memljiva sna kumovao Uskrs. Blizu je. Dućani su već puni njegovih tragova. Mora biti tako. Jer zašto bi inače ova stara spisanica uskrsnula, a onda i uzašla na web, zauzela mjesto kraj drugih pričuljaka?

Jer ona to zaslužuje. “Jednog dana” jedna je od mojih prvih duljih spisateljskih zavrzlama. Priča koja je u izvornoj inačici imala 12 poglavlja i jednostavan ključ – početna slova imena žena koje se vrzmaju po poglavljima na kraju, kad zbiju svoje redove, izrode kratki pozdrav, krotki oproštaj riječima: “Zbogom, ljubavi.”

I to bi bilo to. Bilo bi, da je autor tada znao što želi. Bilo bi, da je D.G. imao vjere u 12. poglavlje. A ono mu se učinilo nerazumljivim, zbrčkanim, dokumentom bez potpisa i pečata.

Priči s ključem nedostajala su vrata koja će taj ključić za pričom zaključati, mislio je pisac onih i ovih redaka. Vrata koja će za sobom zalupiti i zaključiti. Staviti točku na i. Poentirati.

I što čini antijunak ove priče o priči? Piše trinaesto poglavlje. Porcus ex machina. Trinaesto prase, u prijevodu. I još s Marsa palo. Na glavu.

Mislite da je dobio toliko željeni kraj? Nije. Dobio je svinjac.

Oprostite skromnom piscu iako je znao što čini. Oprostite mu jer nije znao – pisati.

VAŽNO! Priča nije održavana više od desetljeća te postoji mogućnost urušavanja na vašu toleranciju prema krivudanjima stila i pravopisnim stranputicama. Ulazite na vlastitu odgovornost!

JEDNOG DANA

JEDNOG DANA U SIJEČNJU…

….probudio sam se žedan kao pustinjski pijesak… I ne samo to. Grubi pijesak ispunjavao mi je nadražene oči što je ukazivalo na jedan od svega dva moguća scenarija: ili sam vrlo rano ustao ili sam jako kasno legao. Oba su bila moguća, ali i potpuno nevažna prema nagonu za održanjem normalnog postotka vode u tijelu, pa sam vapeći za tekućinom, brzo ustao iz kreveta. Još u pidžami, i bosih nogu koje su se svakim korakom sve više ledile u dodiru s hladnim parketom, odšetao sam do kuhinje ovaj put zaobilazeći kupaonicu, u pravilu prvu stanicu na pruzi dnevne rutine. Kuhinjska vrata bila su zatvorena, a iza njih čulo se tiho šuškanje. Nisam se uplašio niti sam bio zabrinut. Bio sam prokleto žedan. Ipak sam tiho i polako uhvatio hladnu kvaku, naglo trznuo vratima i provirio u kuhinju. Na podu je klečala Zorica, a oko nje bili su razbacani fotoalbumi i pregršt fotografija koje je ona marljivo i predano razvrstavala.

– Oprosti, što to radiš? – upitao sam vrlo hladnokrvno, ne mičući se od vrata.

Kratko mi je mahnula, uputila još kraći pogled te se brzo vratila svom poslu.

– Slažem slike.

Uhvatio sam se rukama za glavu i zakolutao očima. Zorica to nije mogla primijetiti iako sam zapravo želio da vidi. Pokrenuo sam svoje tromo, isušeno tijelo prema velikom frižideru.

– Aaaa…Kako si ušla?

– Pa imam ključeve – odgovorila je pomalo uvrijeđeno, ne dižući pogled s fotografija.

– Tako dakle.

Kao da bih se ja morao baš svega sjećati. Baš me briga. Žedan sam, ne zanima me ništa drugo i glup sam što uopće nešto pitam.

Nježno sam dohvatio ručku frižidera. Hladnu, ledenu, smrznuti jarbol zaboden u središte Južnog pola na kojem su kožu svojih dlanova, prstiju i usana ostavili mnogi članovi znanstvenih ekspedicija. Zašto ručke i kvake, bilo ljeto ili zima, moraju biti toliko hladne? Zašto ne ugrađuju sićušne grijače na baterije koje dugo traju i mijenjaju se s lakoćom? Otvorio sam frižider i posegnuo za mlijekom u tetrapaku. Nisam ga odmah istisnuo u sebe, već sam frižider prvo lagano zatvorio, opkoračio najbližu stolicu i sjeo. Glavu sam smjestio u dlan i pustio lakat da klizne površinom stola koliko mi je dozvoljavala moja tjelesna građa. Drugom sam rukom držao 3,2% punomasno, spremno za konzumaciju. Predigra je bila savršena, a nadirući je užitak trebao biti potpun. O kako je važno imati frižider u kojem te u žednim jutrima čeka hladno osvježenje! Prislonio sam tetrapak na suhe usnice i naglo nagnuo, omogućujući fizikalnim silama da učine ostalo. Slika raja prvo se smrznula, a zatim se ubrzano počela raspadati poput učinka popularnih screensavera koji uporno razgrađuju vaš desktop dok vas nema. Okusni pupoljčići na mom jeziku uvenuli su i prije nego što su procvali, a onaj mali broj sretnih koji su izbjegli katastrofu dodira s mlijekom, povukao se duboko u ždrijelo bez namjere da se ikad više vrate.

– Fuj, ovo se mlijeko ukiselilo – istisnuo sam ono što je ostalo od mog glasa, dižući se od stola.

Nagnuo sam se nad sudoper i ispljunuo koliko se ispljunuti još dalo.

– Možda ti se frižider pokvario – čuo sam Zoricu negdje s poda, iza stola.

– Ma daj, molim te…

Uopće ju nisam želio slušati. Dvanaest godina vjernosti. Hektolitri hladnih, osvježavajućih napitaka, tisuće svježih jaja, stotine kilograma vrhunske smrznute hrane… Jednostavno nisam želio vjerovati u to.

Jednog dana u veljači…

….razvukao sam se po naslonjaču i razmišljao o onome o čemu razmišljaju momci mojih godina kad uopće ne razmišljaju. O sportu. O nogometu, konkretno. O Ligi prvaka, o najsvježijim rezultatima i zašto je tko pobijedio koga ili, bolje rečeno, zašto nije i kako sada dalje. Iz svog sam položaja dobro vidio hodnik u kojem je Biba, nekontrolirano lamatajući rukama, nešto žustro raspravljala s majkom. Iako su bile prilično glasne, zaokupljen samim sobom i globalnim promišljanjem nogometa i njegove budućnosti, nisam se uopće trudio razabrati ma i jednu njihovu riječ. Bibi je očito prvoj ponestalo riječi pa je snagu svojih argumenata zamijenila snagom svojih mišića, te je majku počela grubo gurati niz hodnik. Zavaljen u naslonjač, nisam mogao vidjeti kraj hodnika gdje su se nalazila ulazna vrata, nego sam samo nakon što su se treskom zatvorila, ispravno pretpostavio da je vlastitu majku izbacila iz stana. Trenutak kasnije Biba je, sva crvena u licu i čupajući kosu, umarširala u dnevnu sobu gdje sam i dalje mirno sjedio. Zaustavila se preda mnom, izbacila desnu nogu pola koraka naprijed, rukama se uhvatila za bokove i zaista je malo nedostajalo da me pritisak njenog pogleda učini dvodimenzionalnim.

Što? Sad sam ja kriv? Sad ću ja letjeti iz kuće? Položio sam ruke na naslone i prekrižio noge, a vidljivu nelagodu na svome licu pokušao sam zamaskirati ozbiljnošću.

– Zašto si takva prema majci?

Prepotentni, napuhani, samodopadni psihijatar koji naplaćuje svako izgovoreno slovo, a daje popust na svaku rečenicu koja završi točkom – vjerujem da je Biba vidjela upravo to gledajući me onako namještenog u naslonjaču, da je grimasa i srednji prst zaista bilo najblaže što sam mogao za kaznu dobiti.

– Znaš što? Toliko sam živčana, pa da te ne tresnem, odoh nešto pojesti.

Naglo se okrenula i odjurila u kuhinju. Dohvatio sam novine sa stola, zažmirio i nekoliko se puta tresnuo njima po čelu. Onda sam ih nasumce otvorio i pokušao pronaći neki zanimljiv članak. Tek što sam stigao pročitati obećavajući naslov “Udarac rukom ili nogom katkad je sasvim dovoljan”, začuo se vrisak iz kuhinje. Refleksno sam spustio novine u krilo, čiji su se listovi šušteći rasuli po podu samo trenutak kasnije, kad sam naglo skočio i otrčao prema kuhinji.

Biba je stajala ispred širom otvorenog frižidera kao posljednje remek-djelo kakvog kiparskog genija, skamenjena od užasa.

– Sve… sve ti se upljesnivilo i…i…i nakotila ti se neka gamad – mučila se Biba izgovoriti nešto suvislo.

Prišao sam frižideru i zatvorio ga.

– Moraš zvati majstora – govorila je šmrcajući, drhtavim glasom, pridržavajući se rukom za rub stola i polagano se odmičući od frižidera.

Biba se nije bojala nuklearnog rata, ali se zato bojala svega što je veće od zrnca prašine i ima neugodnu prirodnu osobinu da se miče. Mene su pak plašile posljednje Bibine riječi. Pomisao da nešto nije uredu s mojim frižiderom, slamala mi je srce. A majstor, pa to će me dotući! Beštija koja cijeli život prčka po tko zna kakvim i tko zna čijim uređajima, stavit će svoje uprljane ruke na moj frižider. I još ću platiti da bih to gledao!

Hvatali su me grčevi od pomisli na takvo poniženje, ali sam se istodobno pokušao pomiriti s činjenicom da će do toga kad-tad morati doći. Samo da sve bude kao nekad.

U međuvremenu se Biba potpuno pribrala. Njišući bokovima amo-tamo, gledala je u pod povremeno dižući glavu i sramežljivo se smješkajući. A onda je hitro čučnula i zavukla ruku ispod ormarića.

– Vidi, nešto ti je ispalo – rekla je.

Ustala je i pružila mi ono što je pronašla. Uzeo sam fotografiju iz njene ruke na koju se nahvatao tanki sloj prašine, baš ona vrsta zrnaca kojih se Biba nije bojala. Puhnuo sam i pogledao. Zorica je bila lijepa, a ja raščupan. Stajali smo jedan do drugoga, naslonjeni na frižider.

Jednog dana u ožujku…

…stajao sam pred velikim ogledalom u hodniku i mrštio se. Izigravao sam majmuna jer nisam znao kako izaći na kraj sa samim sobom, a s majmunom sam se mogao nositi kudikamo jednostavnije i uspješnije. Osjećaji su mi preskakali ogradu razuma kličući slobodi na kojoj su se našli, a njihova je sloboda nužno vodila prema njihovu sukobu. Obuzela me krivnja da sam možda trebao reagirati prije, učiniti više i konkretnije, opaziti neke stvari na vrijeme. Nisam imao snage stati pred svoj frižider koliko me izjedala grižnja savjesti i sramota, ali što sam više petljao s krivnjom, to sam bio skloniji prebacivati je na osobe koje su se motale oko njega. Pa da, Zorica, ona non-stop visi u kuhinji. Biba, ta je pak neprestano napeta, tko zna gdje i kako se prazni. A Olja, koliko je tek ta uporna…

Baš nekako u času kad sam se obrušavao na Olju, nalazeći sve besmislenije dokaze za teoriju zavjere protiv mene i onoga što mi je srcu drago, ritam bučnih, tvrdih koraka, natjerao me da pogledam prema dnu hodnika. Tamo je već stajala Olja, skrivajući ruke iza leđa. Ja sam se ipak usredotočio na njene noge, tražeći potvrdu svojih sumnji u izvor buke koja je pratila njen dolazak. Olja nije bila medicinska sestra niti doktorica, ali je opsesivno uživala u kupovanju klompi kojima je obavezno skidala gumenu potplatu prije negoli bi ta oruđa psihološkog rata navukla na svoja nježna stopala. Smatrao sam to činom agresije izazvanom nekom nezaliječenom frustracijom iz djetinjstva, ali mi nikad nije palo na pamet da se zapitam što je tome uzrok. Stajao sam pred njom zamračen neznanjem, potpuno nezainteresiran za bilo koji trenutak iz njene prošlosti. Zanimala me sadašnjost. Olja je nakrenula glavu pretvarajući se tim jednostavnim pokretom tijela u ikonu, sveticu bez grijeha. Ispružila je ruku koju je dotad skrivala, kao da mi želi predati kakav dar s neba, a na njenom se malenom dlanu ukazao bežični telefon. Bio je to kraj mojih snova o nebeskim darovima, završetak priče o svetosti i urušavanje hramova izgrađenih u slavu nevinosti.

Odmaknuo sam se od ogledala napuštajući preneraženog majmuna u njemu i počeo se povlačiti iz hodnika polako, unatraške. Kad sam zakoračio u dnevnu sobu i bio potpuno siguran da me Olja više ne vidi, okrenuo sam se i potrčao prema naslonjaču. Zaobišao sam ga spretno, bacio se na pod i sklupčao iza njega. Skrivao sam se poput djeteta koje je učinilo kakav nestašluk i sada bježi od zaslužene kazne pred roditeljima-zlostavljačima, šamara dostavljačima, trudeći se izbjeći prenaglu promjenu boje obraza. Ali, ne bježimo li svi? Mučilo me samo pitanje koliko dugo mogu bježati. Mogao sam se nadati da će se baterija isprazniti i onda iskoristiti vrijeme punjenja za bolji plan. Ali koliko baterija još može trajati? Jutros sam obavio par dužih razgovora, telefon cijeli dan nije na punjaču, baterija je ionako već neko vrijeme u banani, ma neće valjda još dugo…

Uzalud i prekasno. Naslonjač je zagrebao po parketu i udario me u leđa, čineći moj položaj idealnim primjerom cirkuskog treninga za ljude od gume. Olja! Uvalila se u naslonjač, a pred mojim se očima već njihala njena ruka držeći prokleti telefon. Potpuno stiješnjen, mogu reći opkoljen, herojski sam se pokušao probiti kroz obruč. Regrutirajući svu snagu i spretnost koju sam mogao izvući iz svog vrlo nepovoljnog položaja, skočio sam na noge i pokušao odmagliti. Nerado uspoređujem žene s krvoločnim zvijerima, ali je Oljin skok s naslonjača na moja leđa savršeno odgovarao baš takvoj usporedbi. Borba je bila neravnopravna i izuzetno kratka. Zateturao sam i pao na leđa. Olja se u trenu našla na mom trbuhu i bez imalo milosti prislonila mi hladnu slušalicu na uho.

– Zovi! – naredila je.

Šutio sam.

– Zovi kad ti kažem!

Nisam govorio ništa i nisam se micao. Bio sam u šoku.

Podigla je slušalicu najgrublje što je mogla, a opet, da me ne ozlijedi prejako. Očešala me njome po uhu, otipkala meni nepoznat broj, pa me opalila glupim aparatom. Po drugom uhu, naravno.

– Servis Gemza, izvolite – čuo se pospani glas.

I dalje sam šutio.

– Dobar dan, servis Gemza, izvolite – ponovio je glas sasvim mirno i monotono.

Pogledao sam Olju, njenu stisnutu šaku u punom zamahu i shvatio da je vrag odnio šalu. Nevjerojatno je kako nikad, baš nikad nema boga u blizini kad vrag odnosi šalu.

– Dobar dan – procijedio sam jedva čujno, kao da pokušavam razgovarati sa šišmišima – frižider mi je u kvaru.

Jednog dana u travnju…

….ležao sam na podu i buljio u TV, gledajući tradicionalnu paradu političara koji nam tako svake godine, baš na današnji dan, pokazuju da su i oni ljudi. Svejedno nisam želio riskirati i uključiti ton, a da sam kojim slučajem to i htio, daljinski sam upravljač ostavio predaleko od sebe. Svuda oko mene ležale su kartonske kutije s ostacima dostavljenih pizza, prazne plastične boce kotrljale su se čim bi nastao propuh, a koštice od maslina lijepile su se za parket. Gledajući sve to, činilo mi se da gledam sebe. Izjeden iznutra, ispijen izvana, ležao sam ovako već nekoliko dana i noći. S vremena na vrijeme u sobu bi ušla Goga šuteći, ali vrteći glavom. Tada bih joj, promukao i jedva otvarajući usta, objasnio što želim, a ona bi mi samo rekla tko me sve zvao. Tako je bilo i danas.

– Pizzu, miješanu. I neki sok. Bilo koji, svejedno.

– Zvala je Zorica, dvaput.

Pogledao sam vitku Gogu koja je grizla nokte, vrtjela glavom i žalila me iskreno.

– Zašto ne odeš u kuhinju? Suoči se! – rekla je.

Iznenadilo me njeno naglo odstupanje od ustaljenog verbalnog okvira koji sam nametnuo otkad mi je horizontala jedini čvrsti stav. Suočiti se? S kim, s čim? Kao da to nisam pokušao. I čim sam se suočio, legao sam. Dublje mogu leći jedino u grob, a to bi ipak bilo malčice predrastično. Koliko god bio duboko emotivno prožet svojim frižiderom, ipak on nije bio elektromehanička inačica Julije, niti sam ja, mesnata kanta za pet litara krvi, želio biti Romeo. Osim toga, osjećaji blijede ako se brižljivo ne održavaju. Sporo, ali neizbježno. Na kraju ostane samo najdraža, ali isprana majica kojom povremeno obrišemo prašinu s davno zametnutih pa iznenada pronađenih uspomena.

– Molim te, Goga… Idi…- mahnuo sam joj rukom kao da tjeram neugodne mirise.

Pokrila je lice rukama, ali se nije pomakla s mjesta. Vidio sam njenu nježnu bradicu koja je izvirivala ispod dlanova i lagano podrhtavala, i odmah sam znao da će plakati. Prije nego što joj je prva suza dotakla obraz, netko je pozvonio. Onako, poštarski. Kratko i dvaput. Spustila je ruke, tek toliko da sam sad mogao vidjeti njene vlažne očice. Okrenula se u mjestu poput kakve balerine svjetskog glasa, a onda odjurila provjeriti tko zvoni. Da, tko je zvonio?

Nikog nisam očekivao, niti bi itko tko je pri sebi želio svratiti do ovakvog mene, sve da mu i platim. Koliko sam bio u krivu pokazalo se samo malo kasnije. Trgnut znatiželjom, pokušao sam se osoviti na noge, ali nisam uspio. Poput štakora s broda koji tone, snaga me napustila prva, pa mi nije preostalo ništa drugo nego pouzdati se u svoju upornost. Ona me digla na koljena, ali je to u ovom času bio njen maksimum. Počeo sam se kretati na dlanovima i koljenima, pretvarajući se u idealnog kandidata za snimanje posljednjeg nastavka filma Bebin odlazak u grad. Na moju nesreću, u blizini nije bilo nikog važnog tko bi primijetio moj probuđeni talent. Dopuzao sam do hodnika i zaustavio se na nekoliko običnih ljudskih koraka od Goge, gledajući je kako se naslanja na poluotvorena vrata i razgovara s nekim. Gost mi je ostao tajanstven sve dok Goga nije napravila korak u stranu i pokazala prstom na mene, mršavog i bolesnog psa.

– Ovo je gazda – rekla je na rubu plača i živaca.

Džombaste blatne cipele, crna torba u posljednjem stadiju truljenja u ruci i prljavi plavi kombinezon iz čijeg je ovratnika stršila proćelava glava sa stisnutim očima i povećim nosom pod kojim su se šepirili gusti crni brkovi pravoga muškarca. Sve su to bili znaci koji su otkrivali onoga od kojeg mi se ledila krv u žilama, dizala kosa na glavi, prolazili me žmarci, a hladan znoj glumio jutarnju rosu na mome čelu. Došao je majstor popraviti frižider.

Zakoračio je u stan, pogledao u smjeru koji je određivao Gogin tanki prstić i uljudno me, ali i krajnje ravnodušno, pozdravio. Nije trebao izgovoriti više niti riječ jer mi je odmah bilo jasno kako je stari prekaljeni serviser vidio više nego dovoljno uvrnutih sranja obilazeći stanove i popravljajući kućanske aparate, a da bi ga iznenadio ili nedajbože uznemirio čovjek koji vrluda po svom domu na sve četiri. Takav me stav u potpunosti razoružao, izbio iz mene i sposobnost i pravo na makar posljednji, očajnički čin kako bih spriječio najgore – njegove ruke duboko u mom frižideru.

– Gdje je? – pitao je Gogu više ne obraćajući pažnju na mene.

Ona je samo ponovo podigla prst i pokazala prema kuhinji.

Tada se dogodilo čudo. Prekaljeni majstor, heroj nebrojenih popravaka, dinosaurus svog zanata, pogriješio je.

– Pa da vidimo taj hladnjak i završimo s tim – rekao je samouvjereno, a brk mu je titrao od zadovoljstva, uvrtao se od naslade.

Feniks iz pepela? Preblago rečeno. Prvo sam podigao glavu i poluglasno zarežao, a onda sam se uspravio na koljenima i podigao ruke visoko u zrak. Samo trenutak kasnije, umalo sam oglušio od vlastitog urlika koji je prethodio panterskom skoku sad već zbunjenom i prestrašenom majstoru na grudi. Ugrizao sam ga za vrat, onesposobljavajući žrtvu svojim moćnim otrovom i oštrim zubima. Kad je klonuo od užasa, uhvatio sam ga za kosu i počeo vući prema vratima. Par sekundi kasnije, već je ležao izgužvan i na leđima u hodniku stambene zgrade, te pod teretom straha i šoka, jedva izvlačio riječi iz sebe.

– T…tuž…tužit ću vas!

Zalupio sam vratima i prišao Gogi koja me preneražena gledala i drhtala. Primio sam je čvrsto za bokove jer mi je izgledala baš kao da bi joj svakog trenutka moglo pasti na pamet pasti u nesvijest.

– Nemam ja hladnjak, ja imam samo frižider – rekao sam hladno i moćno, poput snježne mećave.

Jednog dana u svibnju…

….brišući svoj frižider vlažnom krpom, razmatrao sam mogućnost pogreške u izreci o jednom jedinom koraku između ljubavi i mržnje. Činilo mi se mnogo vjerojatnijim da se radi o kilometrima dugom putu na koji možemo krenuti iz oba smjera, u stvari, iz bilo koje točke, pa i iz sredine. Nitko nas na tom putu, ma iz kojeg smjera krenuli, ne može spriječiti da se u nekom času okrenemo i vratimo odakle smo došli. Nitko nam ne može niti zabraniti da se okrećemo amo-tamo između dvije krajnje točke, nikad ne stižući niti do jedne od njih, ali sam bio sasvim siguran da ako ikad stignemo do jednog od ta dva cilja, vjerojatnost potpunog povratka izjednačava se s vjerojatnošću da ćemo jednog dana poželjeti izgledati kao Michael Jackson. Sve u svemu, bit problema bilo je vrijeme, a ne put. Netko krene avionom, netko vlakom, netko trči, netko bezbrižno hoda po plaži i povremeno se saginje da dohvati kamenčić koji će već sljedećeg momenta baciti u more. Kad sam se napokon donekle ohladio od bijesa, tuge i zlovolje, jednog sam se sasvim običnog dana ipak odvažio ući u kuhinju i tako, malo po malo, prilaziti frižideru. Danas sam ga, eto, čak i brisao, pazeći ipak da ga ne dotaknem golom rukom, jer sam se panično bojao suviše bliskog susreta sa svojim osjećajima.

Olga je stajala uz štednjak i kuhala kavu. Lagano je cupkala u mjestu i tiho pjevušila neku meni nepoznatu, ali koliko sam uspijevao razabrati, veselu pjesmicu. Moram priznati da mi je to njeno pjevušenje išlo na živce i kvarilo užitak koji mi je pružao opojni miris tek skuhane kave.

– Olga, daj i meni jednu šalicu – rekao sam s ciljem da je ometem u pjevanju, ali i zato što nisam bio sasvim siguran da je imala namjeru kavu ponuditi i meni.

Takva je bila moja Olga. Neki bi rekli čudna, a neki drugi da je samo realna žena u stvarnom svijetu. Ja sam se svrstao među one koji su se kleli da je žena čudna.

Otvorila je ormarić, izvadila još jednu šalicu i natočila kavu. Šalicu je odložila na stol ne prestajući pjevušiti onu istu pjesmicu.

– Šećer? – pitao sam stavljajući njeno strpljenje na kušnju.

Ponovo je otvorila ormarić, izvadila posudu sa šećerom i stavila je na stol. Pjevanje nije prestajalo.

– Mlijeko? – nisam odustajao od svog briljantnog, a pokvarenog plana.

Zašutjela je i prestala cupkati. Bio sam joj okrenut leđima i nisam vidio što radi, ali sam pobjednički stisnuo šake i prozborio si potiho u bradu: to majstore! Tišina je potrajala onoliko koliko bi trajala sreća zbog dobitka na lotu sve dok ne biste shvatili da ste strojno oprali hlače s dobitnim listićem, a onda je uzvratila.

– Mlijeko? Ne možeš ga dobiti! Zašto? Zato što se kod tebe svako mlijeko pokvari! Zašto? Zato što si bolesni, psihotični gad opsjednut svojim sjebanim frižiderom – nije vikala, ali joj je svaka riječ bila toliko oštra da me bolno ranjavala.

Ostao sam nepomičan kao smrznuta lignja iz Japana u središnjoj gradskoj ribarnici. Opalio sam joj šamarčinu desnom rukom. Zatim sam zamahnuo i zviznuo je lijevom. Svidjelo mi se pa sam je nastavio šamarati naizmjence, čas ljevicom, čas desnicom. Tako je to moglo trajati do kraja svemira, samo da nije opet progovorila.

– Mogu ti pomoći…Zapravo, boli me neka stvar za tebe… Mogu spasiti sebe…To je jedino važno…

Bacio sam je na pod i skakao po njoj kao na trampolinu, izvodeći čarobne i nevjerojatne figure te izazivajući uzdahe oduševljenja mnogobrojne publike koja je došla gledati moj jedinstveni show. Padajući na Olgu, spretnošću mačke dovodio sam svoje tijelo u položaj koji će joj nanijeti najviše boli, što je publiku u dvorani dovodilo do ekstaze. Mnoštvo me pozivalo na bis i ja bih svoju točku ponavljao i ponavljao, praćen gromoglasnim pljeskom krvoločne publike raspamećene od slasti i oduševljenja. Nikad ne bih prestao, bio bih jedinstveni, živi perpetuum mobile, da nisam opet začuo Olgin glas.

– Znam jednog majstora…

Vratio sam se u stvarnost iz svog grubog sna, iz svojih agresivnih halucinacija. Oštro sam ispustio zrak kroz nosnice, podsjećajući na bika kojem je dojadilo da mu mašu crvenom plahtom ispred očiju, ali nisam krenuo u posljednji obračun s toreadorom. Nadmeno i demonstrativno, napustio sam arenu ne obazirući se na Olgu. Smatrao sam se pobjednikom i onog tko bi iz viđenog izvukao zaključak da se radi o bijegu, smatrao bih jadnom neznalicom. Bilo je to ponižavanje protivnika, taktički uzmak u hodnik gdje ću čekati i osluškivati dolazak trenutka kad će do mene doprijeti molećivi mišji glasić koji će me preklinjati da se vratim. Neću odmah pojuriti natrag, već ću pričekati još najmanje minutu, podlo i smišljeno oblikujući neizvjesnost, a zatim ću slavodobitno umarširati u kuhinju pokazujući joj koliko sam moćan. Na kraju, bit ću milostiv i dopustiti joj da mi se ispriča.

Vrijeme je prolazilo, a jedino što sam mogao čuti bili su glasovi susjeda koji se žestoko svađaju. Postao sam malčice nervozan. Lupkao sam prstima po obrazu, grizao nokte, par se puta i nakašljao. Ništa. Čak su se i susjedi u međuvremenu prestali svađati, a nastala se tišina survala na mene poput lavine, gnječeći mi nabujali ego. Trudio sam se ostati smiren, upregnuti svoje strpljenje u kola koja bi me odvela do konačne i potpune pobjede, ali sve je bilo uzalud. Kičma se savijala, a noge se, bez mog znanja, uputile prema kuhinji. Potpuno smežuran, otkotrljao sam se u kuhinju kao jež spreman za samoobranu. Sjeo sam nasuprot Olge koja je mirno i s nadaleko vidljivim užitkom ispijala svoju kavu. Iako je pokušavala ostaviti dojam da je potpuno nezainteresirana za moju prisutnost, kratak, ali vrlo nadmoćan smiješak izmakao je njenoj samokontroli. Ne, nije izmakao, sama ga je pustila. Nisam mogao ne uočiti ga jer me odmah svrstao na predzadnje mjesto Olgine ljestvice.

– Onog majstora kojeg si rekla da znaš…- progovorio sam tiho i promuklo, oglašavajući da mi je ponos na rasprodaji.

Tog sam trenutka pao na zadnje mjesto.

Jednog dana u lipnju…

….otvorio sam širom sve prozore i pustio vrelinu sunca da istopi hladnoću koja me pratila zadnjih nekoliko dana. Nisam se previše obazirao na silne Martinine primjedbe o propuhu i možda baš njoj u inat krenuo otvoriti i ulazna vrata. Otvarajući ih, zatvorio sam oči i pripremio se da udahnem topli zrak čije će strujanje – bojim se – samo povećati učestalost njenih primjedbi umjesto da ih otpuše.

Ono što mi je prošlo kroz nosnice, prilijepilo se uz plućne alveole i probudilo uspavane mirisne centre, nadmašilo je moja očekivanja. Miris parfema meni nepoznate kakvoće uvjerio me da ispred mene nije samo zrak.

Čovjek u sivom odijelu stajao je pred vratima, gledao u mene i šutio, velikodušno mi prepuštajući pravo prvenstva.

– Daaaa? – upitao sam podcjenjivački.

Dugi “a” na kraju te kratke riječi natjerao me da zijevnem, a ne stavim ruku na usta, predstavljajući se tako nepoznatom čovjeku na krajnje nepristojan i neprimjeren način.

– Ja sam od Olge – rekao je poluglasno i prekrižio ruke.

– Olge? Koje Olge? – pitao sam neznanca dok je Martina vrištala da gdje sam i što radim.

Neznanac se zbunio. Protrljao je dlanove, nekoliko puta prošao rukama kroz kratku kosu poput kombajna kroz polje žita, a onda zakoračio prema meni.

– Od Olge, znate, rekli su mi da stanuje ovdje…

Osjetio sam nesigurnost u njegovu glasu.

– A, od te Olge – glumio sam da se prisjećam polako – pa što niste odmah rekli.

Pokušao sam ispasti duhovit. Iako se nepoznati nasmijao, taj je smiješak bio toliko kiseo da bi se s njim moglo vrlo uspješno i brzo odstranjivati kamenac, ali vrlo teško uvjeriti čovjeka da je nešto doista i bilo smiješno.

– Ja sam…

– Majstor, znam – prekinuo sam ga ne dozvoljavajući mu nikakvu inicijativu.

– Uđite!

Pričekao sam da uđe u hodnik, a onda mu položio ruku na rame i zaustavio ga.

– Nadam se da vam je Olga sve objasnila i da ćete se striktno držati mojih uputa – upozoravao sam čovjeka.

Nije odgovorio ništa, samo je kratko kimnuo. To mi je bio znak da smo se razumjeli.

– Sad možete krenuti na posao – izgovorio sam mirno i pokroviteljski, pa pustio čovjeka u kuhinju.

Brzim se koracima uputio prema frižideru tako da sam ga jedva uspio dostići i spriječiti ga u namjeri da stavi ruke na njega. Uhvatio sam ga za ramena i naglo povukao unatrag. Činilo se da je pad neizbježan, ali se majstor ipak uspio održati na nogama. Koliko sam god želio da padne zbog grubog pokušaja da dotakne moj frižider, s druge mi je strane nekako bilo drago što nije pao, ostavljajući tako dojam stabilnog i snalažljivog čovjeka koji se uvijek dočeka na noge.

– Izgleda da vam Olga baš i nije sve rekla – mjerkao sam majstora dok je Martina bjesomučno psovala zametnuti daljinski upravljač.

Nakašljao se, uzvrpoljio i nije mi bilo teško zaključiti da mu je neugodno zbog onoga što je pokušao. Takva ga je iskrena reakcija i spasila od grubog izbacivanja, jer ako nešto nisam trpio, onda su to bili izgovori tipa nisam znao, nitko mi nije rekao i slični. Štoviše, počeo mi se sviđati pa sam nastupio vrlo prijateljski kako bih ga umirio. Namjestio sam stolicu na otprilike metar od frižidera i ljubazno mu ponudio da sjedne.

– Kako se zovete? – pitao sam dok je sjedao.

– Pero.

– Dobro, Pero, sad bih vas zamolio da stavite ruke na leđa.

Odmah me poslušao, očito još pod dojmom svog nepromišljenog postupka i zaista se činilo da je spreman učiniti sve kako bi mi ugodio. Dohvatio sam uže pripremljeno za ovaj pothvat i počeo Peri vezati ruke. Nije se opirao. Sjedio je, šutio i mislim da je bio svjestan činjenice da za određene trenutke postoje setovi pitanja koja nije potrebno postaviti jer da ih se i postavi, suvisli odgovor bilo bi apsolutno nemoguće dobiti.

– Tako – pljesnuo sam rukama kad sam završio s vezanjem majstora Pere – a sad mi recite što je s mojim frižiderom.

Pogledao me, a zatim se okrenuo frižideru i više nije skidao pogled s njega. Prolazile su minute, Martina je jecala u dnevnoj sobi gledajući neki srcedrapateljni film, a ja sam počeo brinuti. U početku sam se tješio da je Perina duboka koncentracija dio tajnog rituala kojeg izvode samo vrhunski majstori kako bi što uspješnije riješili i najteže kvarove, no kako je vrijeme odmicalo, počeo sam se pomalo plašiti da stvar postaje krajnje ozbiljna, za što nisam želio preuzimati odgovornost. Još neko vrijeme nisam poduzimao ništa ozbiljnije, tek sam mu sitnim, uobičajenim znakovima za skretanje pažnje pokušavao dati do znanja da bih u što skorije vrijeme volio znati što se događa. Bez obzira na moje pokušaje i znakove, Pero je bio duboko zombificiran, isključen iz svijeta živih, svijesti duboko uronjene u formalin ništavila. Sagnuo sam se polagano, da ga ne gurnem još dublje kakvim nesmotrenim pokretom, i fizički se spustio na Perinu razinu. Zaista je bilo tužno gledati ga kako tupo bulji u moj frižider. Praznina koju je taj mladi čovjek prosipao iz očiju rasla je i debljala se gutajući svaku nadu koja joj se našla na putu. Morao sam nekako prekinuti to stanje da ne nastane neko veće sranje, pa sam iskoristio iskustvo stečeno gledanjem velikog broja filmova i počeo mu pucketati pred očima. Trepnuo je, a ja sam odahnuo. Osjećao sam se kao liječnik koji je nakon duge i teške operacije čovjeku spasio život. Istina, nije Pero izgledao kao da je potpuno izliječen, ali je bar udisao ovozemaljski zrak. Taj se događaj nekako poklopio s vrištanjem i snažnim lupanjem o vrata, što je moglo značiti samo da se Martina opet zaključala u kupaonicu i sad ne može izaći. Zlurado sam se nasmijao, jer bilo mi je nekako drago zbog njenih problema. Stalno sam joj govorio da je brava pokvarena i da ne zaključava, ali Martina ne sluša kad treba. Martina vrišti kad je prekasno.

– Oprostite – progovorio je Pero neočekivano, rušeći moju neizgovorenu pretpostavku da će mu se dar govora vratiti tek za koji dan – jeste li razmišljali o kupnji novog frižidera?

Jesam li? Ne znam, ali sam siguran da je majstor Pero dobio odgovor kakav nije očekivao. Ne znam niti kako sam podigao stolicu zajedno s Perom, a da nisam osjetio ni najmanji napor, ali jesam. Majstorski! Prošao sam sa svojim teretom cijeli hodnik i jednom rukom otvorio vrata, ne ispuštajući Peru i stolicu zalijepljenu mu za stražnjicu niti na trenutak. Čudesno! Odložio sam ga na otirač, pristojno zahvalio i zatvorio vrata bez imalo grižnje savjesti, ostavljajući ga vezanog, zbunjenog i bespomoćnog. Duboko sam udahnuo, a onda vrlo brzo izdahnuo i posrnuo jer me Martina pljesnula po leđima. Prijateljski, ali i prejako.

– Gdje si ti meni, momče moje? – pitala je bezbrižno.

Izgledala je sretno i ponosno. Vjerojatno zato jer se sama izvukla iz kupaonice.

Jednog dana u srpnju…

…sjedio sam u kuhinji, za stolom i sudio samome sebi. Obukao sam Ljerkinu crnu haljinu da bih se što bolje uživio u ulogu suca, a uzeo sam i teški čekić iz podruma kojim sam povremeno udarao po stolu. Osim čekića i haljine, pripremio sam i onaj važni predmet koji se upotrebljava prilikom ispitivanja svjedoka, jer nisam htio da mi se prigovara da je suđenje farsa. Bibliju nisam imao, pa sam kao zamjensku knjigu iskoristio ispovijest jednog mladog i anonimnog hipija. Nisam je čitao, ali mi se nekako našla pri ruci, a priznajem da me – iako ga nisam razumio – oduševio i njen naslov “Kako sam skočio kroz prozor tražeći mir, a pao na aleju bogatstva”. Dovoljno čvrsti argumenti za njeno korištenje u mojoj sudskoj praksi, osobito zato jer polaganje dlana na bilo koju knjigu nisam smatrao nikakvom garancijom da će se čuti istina. Ionako je svrha svega bila manje ili više zadovoljiti formu, iako formalno time nisam mogao, ili čak smio biti zadovoljan.

Zadovoljan ili ne, tada mi je već promakao trenutak u kojem sam jeftino kupio kartu za sasvim drugi film, zaboravljajući sudsku dramu koju sam želio i morao gledati, režirati i u njoj igrati glavnu ulogu. Imao sam namjeru hitno oformiti tijelo koje bi se bavilo problematikom dlanova, knjiga, vjere i istine, ali sam shvatio da je jedino koje imam pri ruci Ljerkino čvrsto tijelo koje je upravo ušetalo u kuhinju. Bila je kao i svaki početak, nježna i zanimljiva, vrlo osjetljiva. Poželio sam je privinuti k sebi, šaputati joj dražesne deminutive i milovati vrat, čak bio spreman pokloniti ljubav koju sam joj do sada ipak samo posuđivao.

– Dobro ti stoji – rekla je kad me ugledala u svojoj haljini.

Imao sam dojam da mi se ruga, a dojam mi se uvijek moglo podmetnuti kao dokaz, što se i dogodilo. Dokaz sam odmah iskoristio da je optužim, a kako se nije odmah utopila u suzama nego je pogledom i dalje plutala po površini haljine, proglasio sam malu vješticu krivom i osudio.

– Nosi se – rekao sam nimalo nježno, odlučan da joj ne poklanjam ama baš ništa.

Zacrvenjela se i uvrijeđeno izašla iz kuhinje, a ja sam udario čekićem po stolu i tako zaključio jedan lagani slučaj. Ako ni zbog čega drugog, bio sam joj zahvalan što me vratila u moju sudnicu. Prava iskušenja tek su me čekala. Ideja o kupnji novog frižidera koju mi je tako uspješno prodao majstor Pero, bila je, u nekom uvrnutom smislu, grozan zločin. Zločin iz strasti? Ne, nikako. Radilo se o gubitku strasti iz čega bi proizašlo da se radi o zločinu bez strasti. Dakle, bio bi to samo zločin, ali to i nije bilo sporno. Ako nije strast, što je onda? Bezobzirna osveta? Da, to je to, mislio sam u prvi čas. Ubrzo sam i to odbacio jer bi se moglo sakupiti bar deset karakternih svjedoka koji bi tvrdili da nisam osvetoljubiv. Veleizdaju, koja mi je još jedina preostala, ostavio sam za kraj. Težak zločin za najtežu kaznu. Mogućnost da se optužim za veleizdaju toliko me uznemirila da sam počeo nekontrolirano drhtati. Drhtanje je uzrokovalo nekontrolirano znojenje, lice mi je bilo potpuno mokro, a stvaranje novih kapi koje su mi se slijevale u oči, činilo se, ništa više nije moglo zaustaviti. Počeo sam nekontrolirano treptati što me činilo još nervoznijim, ali sam ubrzo i na sreću otkrio raskošnu svrsishodnost Ljerkine haljine, čijim sam rukavima obrisao lice i polako se smirio.

Kako nisam mogao pronaći nikakve olakotne okolnosti, bio sam obavezan osuditi se na smrt, a to nisam namjeravao učiniti. Mogao sam se osuditi i odrediti si blažu kaznu, ali bih time bio izvrgnut optužbama za korupciju, popustljivost i i poticanje na najgora zlodjela, što bi izrazito negativno utjecalo na daljnji tijek moje kratkotrajne, ali i uspješne sudačke karijere. Ne znajući što da učinim i kako da donesem pravednu odluku koja bi sve zadovoljila, udario sam čekićem po stolu i ovaj ga put teško oštetio. Odlomljeni komadić stola pogodio me u sljepoočnicu i natjerao me da se zapitam: hej, što ja to izvodim? Nisam bio bog niti od njega ovlašten provoditi božanske zakone, niti sam imao odgovarajuću naobrazbu i potrebna ovlaštenja da provodim ovozemaljske. Drugim riječima, nisam si imao pravo suditi. Bio sam potpuno slobodan i mogao raditi što me volja.

– Ha – uzviknuo sam nakon pobjede nad samim sobom, ali nisam bio sasvim zadovoljan.

Nedostajala mi je dramatičnost. Zato sam se okrenuo prema frižideru i gledao ga toliko dugo koliko mi je bilo potrebno da se rasplačem. Uplakan, u sebi sam donio posljednju odluku i potvrdio je udarcem o stol. Ovaj put šakom, a ne čekićem.

– Ljerka, Ljerkica… – šmrcao sam.

Tek što sam to izgovorio, pojavila se na vratima i znao sam da mi je oprostila. Raširio sam ruke pozivajući je da mi padne u zagrljaj. Prišla je i čvrsto me zagrlila, a ja sam sklopio svoje duge ruke oko njenog tijela.

– Slobodan sam – jecao sam joj na uho – ukinuo sam ropstvo.

Oboje smo plakali još dugo. Suznih očiju, preko njenog ramena i kroz njenu svježe opranu kosu, gledao sam u svoj frižider. I shvatio dvije stvari: da plačem kudikamo bolje od Ljerke i da se nije radilo o ropstvu pa nikakve koristi nemam od njegovog ukidanja. Ja sam bio i ostao zarobljenik u dugom i iscrpljujućem ratu kojeg je moja vojska nepovratno gubila.

Jednog dana u kolovozu…

…trčao sam širokom stepom pokušavajući dostići krdo divljih konja koje mi je izmicalo. Znoj koji je curio s mojeg golog tijela, iza mene se u dodiru s tlom pretvarao u potočić, sustizao me i ledio se pod mojim bosim nogama. Trčao sam sve brže i brže pokušavajući pobjeći od leda, pokušavajući dostići konje koji su mi, unatoč nadljudskim naporima, bivali sve dalji i dalji. I kad su me već tabani počeli peći od hladnoće, kad sam izgubio nadu, a očaj pronašao mene, kad su konji postali tek mrvica na čupavom tepihu jedne zaboravljene zemljine ravnice, našao sam se iznenada usred krda. Nastavio sam trčati okružen tisućama šarenih konja u svim duginim bojama, povlačeći najveličanstvenije životinje koje su galopirale uz mene za grivu ili rep, samo da ih dotaknem. Pomislio sam kako u tom mnoštvu mora postojati potpuno bijeli konj i odmah ga ugledao. Morao sam ga dostići. Morao, ali nisam mogao. Svi oni silni šareni konji priječili su mi put, a sa svakim mojim pokušajem da mu se približim bilo ih je sve više i više, tako da sam na kraju svog bijelog konja sasvim izgubio iz vida. Ostavljen bez cilja i pomalo izgubljen u masi, trčao sam čekajući trenutak kad će krdo stati na nekom pašnjaku, pa da sjednem u travu i razmislim. Ubrzo mi je postalo jasno da se to neće nikada dogoditi jer se krdo vrti u krug i ja ću trčati zauvijek. Ne. Moram pobjeći. Moram, ali ne mogu. Pokušavao sam svim silama izaći iz kruga, a krdo me guralo i na kraju izguralo u njegovo središte. Našao sam se na skučenom prostoru, duboko uronjen u malenu bočicu straha od vječnosti kruga, i podrhtavao zajedno s tlom od udaraca brojnih kopita. Sasvim neočekivano, zasvirala je cirkuska glazba i sve se pretvorilo u golemi vrtuljak, a ja sam zatvorio oči da mi se ne zavrti u glavi. Prekasno, jer već mi se zavrtjelo i ja sam zatvorenih očiju pao na leđa. Glazba je naglo prestala.

Prvo sam otvorio jedno oko i škiljio neko vrijeme ispitujući stvarnost oko sebe. Kad sam otvorio drugo, zijevnuo sam, protegnuo se i sklopio dlanove na zatiljku. Ležao sam na krevetu, a razlog zbog kojeg mi je tijelo i dalje podrhtavalo, skakao je na koljenima između mojih napola raširenih nogu.

– Prestani, potrgat ćeš federe.

– Dobro jutro – rekla je Una glasom kojim bi se puno djelotvornije štitilo usjeve od tuče nego protugradnim raketama.

– Dobro jutro.

Odgovorio sam nevoljko i očito nedovoljno mrzovoljno, jer se Una s nježnim smiješkom na svom gospodski blijedom licu stropoštala potrbuške kraj mene i protresla me još jednom.

– Srculence…

Kad je prozborila baš tu riječ, crvi sumnje počeli su plaziti po meni i izjedati me kao crkotinu, nebrigom sanitarnih službi ostavljenu da istrune kraj ceste.

– Una, što mi želiš reći? – upitao sam krajnje zabrinuto.

Una se samo zagonetno smješkala, a to me beskrajno živciralo. Mrzio sam zagonetke, a nisam bio baš niti veliki ljubitelj iznenađenja. Njih sam međutim obožavao glumiti. Kao dječak pričekao bih da roditelji odu na posao, a onda bih krenuo u potragu za novogodišnjim ili rođendanskim poklonom. Uvijek bih ga pronalazio u istom ormaru, a to me najviše i radovalo. Baš ta naivna dugogodišnja uvjerenost mojih roditelja u sigurnost njihovog skrovišta, bila je najveće priznanje mojim vrhunski glumljenim iznenađenjima. Osim ovakvih, nažalost postojala je i sasvim druga vrsta iznenađenja koju sam u ovom slučaju i ne bez razloga predosjećao. Ne, nisam se bojao njene zlobe, bojao sam se njenog djelovanja iz nehata. Zato sam morao znati, sad i odmah, ali se moje iduće pitanje zahvaljujući narasloj napetosti i osjetljivosti na prejake podražaje poput tipičnog muškarca okrenulo za novom ljepoticom u gradu, nesnosnoj buci koja je sada dopirala s ulice.

– Kakav je to metež vani?

– Glomazni otpad, srčeko. Danas odvoze glomazni otpad.

Nije trebala više ništa reći, znao sam što je učinila. U dobroj namjeri, naravno. Terminator u meni podigao me u sjedeći položaj, a program da ubijem, spalim, sravnim sa zemljom aktivirao se genetski, bez moje volje. Nije bilo potrebe trčati u kuhinju, ali sam to ipak učinio. Ugledao sam ili bolje rečeno nisam, ono što sam već znao – da ga nema, da ga je vjerojatno uz pomoć kvarnih susjeda izbacila iz kuće.

Izjurio sam iz stana, otkotrljao se niz stepenice i izletio na ulicu zauzimajući revolveraški stav ispred gomile bezvrijedne starudije. Oko te gomile trčkarala su musava dječica koja su, čim su me ugledala, popadala od smijeha na vrući asfalt. Pogledao sam ulijevo kao da namjeravam prijeći ulicu, ali me u stvari zanimalo čemu se dječurlija smije. Vidio sam dvije bakice kako stoje i križaju se, ali i napadno bulje u mom smjeru. Okrenuo sam glavu udesno, a kako tamo nisam vidio nikoga, osvrnuo sam se iza sebe. Na ulazu u zgradu stajala je Una i upirala prstom u mene. Napokon, uspio sam se vidjeti i otkrio da sam potpuno gol. Unatoč gomili materijala istovarenog direktno na moj ponos od kojeg bi inače stid izgradio cijeli kompleks, nisam ovoga puta niti odmahnuo rukom, toliko mi je bilo svejedno. Svu sam koncentraciju i pažnju usmjerio prema starudiji tražeći svoj frižider. Kad sam ga napokon ugledao, samo što nisam zaridao, ali u ovakvim trenucima čovjek mora biti jak, ma kako ogoljen bio.

– Braćo Romi!

Viknuo sam kao vojskovođa koji okuplja svoje vojnike kako bi im održao motivirajući govor, a potom ih mirne savjesti poslao da izginu. Četiri musava dječačića odmah su me okružila. Nisam se zanosio mišlju da sam rođen za vojnu karijeru ili da mi glas ima hipnotički učinak. Djeci sam jednostavno bio zanimljiviji od gole hrpe odbačene starudije.

– Sad ćemo lijepo ovaj frižider vratiti u moj stan, a za nagradu…

Nisam niti izustio do kraja, a dječaci su se već prihvatili zadatka. Ja sam, kao što se od mene i očekivalo, obavljao važniji i teži dio posla savjetujući i nadgledajući cijelu operaciju. Dječaci su bili vrlo brzi, ali ujedno vrlo pažljivi i nježni pa se moj frižider ubrzo našao na svom mjestu. Svakom od njih tutnuo sam tridesetak kuna u ruku.

– Idite sad i najedite se u zasluženo McDonaldsu.

Smijući se i sasvim sigurno smatrajući me potpuno ludim, istrčali su iz stana što su brže mogli. Na vratima su se mimoišli s Unom koja je upravo ulazila i jedva izbjegla sudar s njima.

– Trovaču – očito je čula moje posljednje riječi upućene djeci.

– Zato što sam cigićima dao lovu za hamburgere? – upitao sam osorno.

– Licemjeru, odvratni licemjeru…

– Glupačo, glupa glupačo – gledao sam je ravno u oči.

Udarila je nogama o pod u nemoćnom i zato besmislenom bijesu, okrenula se i izašla iz mog stana. Nije mi bilo na kraj pameti da je zaustavljam. Romi, Cigani. Jedno kažeš čovjeku u lice, drugo iza leđa. Naravno da tako nisam mislio iako danas upravo tako stoje stvari, i radi se zapravo samo o nečijem fizičkom položaju u prostoru, u trenutku kad odlučiš otvoriti usta. Jednostavna formula, nauče te to u prvom osnovne, nafilaju te dok ti još mozak služi uglavnom za ravnotežu. Znao sam na što je ciljala, i u tome je bila tajna mog trika. U poznavanju. Ona mene kratko i onako, površno. Ja nju kratko ali dubinski, do srži. I znao sam da će je to povrijediti pa će me – he, he – nagraditi svojim odlaskom misleći da me kaznila. Zbogom, draga Una! Konačno, nije me uopće bilo briga što misli o meni. Frižider je bio tu, ona više nije. Odlučio sam sjetiti se te djevojke još samo jednom u životu. Na prvi dan zime, kad ću u peći spaljivati garderobu koju je ostavila. Neka gore bar one zbog onog što je učinila ona. U dobroj namjeri? Ma koga je briga.

Jednog dana u rujnu…

…ušao sam u kupaonicu, stao i prekrižio ruke. Gledao sam svoj stari stroj za pranje rublja. Buljio u njega. Piljio. Minutu, dvije, tri, pet… I ništa, baš ništa. Namrštio sam se i stao vrtjeti glavom. Ne, nije to to. Filmovi se nisu vrtjeli. Izvadio sam olovku i mali zgužvani blokić iz džepa te prekrižio stroj za pranje rublja. U kupaonici, dakle, više nisam imao što tražiti. Oprezno sam provirio iz nje jer nisam htio naletjeti na Branku koja se motala po stanu. Bio sam uvjeren da joj se nešto mota po glavi, nešto što ima veze sa mnom. Nisam je ugledao pa sam na prstima šmugnuo u dnevnu sobu. Stao sam kraj svoje stare muzičke linije i prekrižio ruke. Gledao je, mjerkao, škiljio, naginjao se nad nju. Na kraju sam se morao počešati po bradi i zaključiti: ne, to jednostavno nije to. Blokić, olovka, brzi pokreti rukom i linija je bila prekrižena. Okrenuo sam se prema televizoru koji se nalazio tik do linije, kad sam čuo korake. Sitne, brze i sve glasnije. Branka! Nije bilo vremena za opsežne i detaljno razrađene operacije skrivanja, morao sam reagirati brzo i to sam učinio. Bacio sam se na pod, uhvatio rukama rub tepiha i otkotrljao se do zida. Potpuno umotan u tepih, nisam mogao vidjeti što se događa, ali sam istovremeno shvatio da ovako mogu ostati neprimijećen kao što neprimijećen može ostati Marylin Manson u franjevačkom samostanu. Međutim, kad sam čuo korake kako se udaljuju počeo sam vjerovati u postojanost i neraskidivost osovine brzina-glupost-sreća. Ponovo sam se zakotrljao i izašao iz svog skrovišta. Ustao sam s poda tako da sam leđima bio okrenut televizoru i rukama se stao čistiti od prašine, mrvica, mrtvih kukaca, kojekakvih dlačica i grumuljica koje su se nahvatale po mojoj trenirci. Činio sam to vrlo pedantno i pažljivo, kao da me u tom trenutku ništa drugo na ovom svijetu nije zanimalo, a onda sam se naglo okrenuo i uperio prst u televizor.

– Jesam te!

Izvadio sam blokić, olovku i televizor je bio eliminiran. Odšuljao sam se do izlaza iz dnevne sobe, provirio u hodnik i osluškivao par sekundi. Kako Branke nije bilo ni slikom ni zvukom, hrabro sam, ali ipak tiho i krajnje oprezno krenuo prema kuhinji. Tamo sam ponovio proceduru što znači da sam stao kraj frižidera i prekrižio ruke. Gledao sam ga, koliko dugo zaista ne znam, ali dogodilo se. Prvo mi je zatitrala brada, lagano, ali ne i neočekivano za ovakav emocionalni trenutak. Onda je titranje zahvatilo moje usne koje su se razvukle u titravi osmjeh, a titranje kapaka bilo je samo uvod u suze koje su mi počele teći niz lice. Uz smiješak, mogle su biti suze radosnice, ali nisu. Ne, smijao sam se od iskrene radosti, istinski plakao od bolne tuge. Bio je to samo još jedan dokaz da sam već odavno bačen u arenu i okružen bijesnim previranjima i zubatim paradoksima koji jedva čekaju da me požderu. Štit koji mi je društvo u periodu odrastanja tutnulo u ruke umjesto da mi dade mač i za koji sam tako naivno vjerovao da me može zaštititi, imao je očito samo jednu svrhu – da na njemu iz arene budem iznesen.

Može li emocionalna bol biti toliko jaka da se pretvori u fizičku, zapitao sam se jer me strahovito zaboljelo s obje strane vrata, na mjestu gdje taj valjkasti dio tijela prelazi u ramena. Sila koja me zatim grubo bacila na stolicu ipak je upućivala na ljudski faktor, ma koliko neljudska bila. Bio sam otkriven, uhvaćen i priveden. Moja reakcija na policijske metode bila je prilično biljna: šutio sam kao zaliven, smežurao se u stolici poput graha u loncu vode i na kraju postao manji od makova zrna. Branka je žustro odmaknula drugu stolicu, kaubojski je zajahala i udarila gomilom šarenih papira o stol. Šutke je, ali poprilično histerično počela prevrtati po papirima, naglo zabacujući glavu čas lijevo, čas desno. Kad je napokon pronašla papire koje je tražila, izvukla ih je iz gomile drugih i gurnula prema meni.

– Ovo? – pitala je kad su se papiri otklizali glatkom površinom stola i zaustavili ispred mene.

Katalog. Bio je to katalog “Whitepowera”, vrhunskog proizvođača bijele tehnike. Uzvrpoljio sam se na stolici, ali ma koliko je bijeg bio privlačno rješenje, nisam bio siguran da je i najpametnije, ukoliko je uopće i pokušaj bio moguć. Branka je bila viša od mene, jača od mene, tvrdoglavija od mene. Bila je nagla i agresivna, što je bio dodatni razlog za poštivanje njenih pravila. Bila je, ako je to uopće važno, prvakinja države u karateu. I bila je ovdje. Moja potpuna pretvorba u biljnog Frankensteina završila je tako prisilnim ukorjenjivanjem u plavkaste keramičke pločice i pojavom prvih graški znoja na čelu čim sam otvorio prvu stranicu kataloga.

– Prvi zdesna – rekla je Branka odrješito, ispravljajući putanju mog pogleda koji je, očajnički tražeći spas, odlutao stolom i skoro pao preko njegova ruba.

– Ima i veliku ledenicu – dodala je.

Bio je to zaista moderan, velik i dojmljiv frižider, ali… Najpametnije je bilo reći da, to je to, potvrdno kimnuti glavom, bezočno lagati i riješiti se Branke. Ali… Nije da nisam htio, jesam. Pokušao sam silom pokretati glavu smjerom gore-dolje, ali glava nije slušala i znao sam da ide lijevo-desno. Kao da to nisam ja. U stvari, to sam bio pravi ja, a onaj koji je htio muljati ne… No dobro, muljator u meni pokušao je ispraviti učinjeno uvjerljivim i glasnim DA, ali ono što je Branka mogla čuti kad je glas izašao iz mojih/njegovih usta, u najboljem je slučaju za mene moglo zvučati tek kao kilavo NJA. To je bio znak Branki da započne opći kataloški napad. Katalozi su letjeli na sve strane, ali je ipak velika većina pogađala moju glavu ili vidljive dijelove trupa ispod nje. White’s White, InWhite, Always White, Supreme White, najbolje svjetske tvrtke za bijelu tehniku pogađale su moje tijelo, ali niti jedan model frižidera nije mogao pogoditi ono najbitnije – moje veliko srce impregnirano čvrstim, neprobojnim i debelim slojem ljubavi prema onom pokvarenom.

– Ovaj ne, ni taj, ne, prevelik, pretaman, nikako, ni u kom slučaju…- mrmljao sam dok su se katalozi u brišućem letu otvarali preda mnom i sipali svoj smrtonosni teret na moju dušu, samo trenutak prije negoli će me i fizički ozlijediti.

Kad me pogodio tvrdo ukoričeni katalog White Worlda, znao sam da je gotovo, da je zajapurena Branka ostala bez municije.

– Preskupo – rekao sam potiho, ali ipak pomalo izazivački.

Ustala je kao što ustaje radnička klasa protiv kapitalističkih izrabljivača, a kuhinjska stolica na kojoj je do maločas sjedila pala je kao prva i, morao sam primijetiti, sasvim nevina žrtva. Na sreću i zadnja jer je ustajući Branka očito shvatila da mi ne može više ništa. Uhvatila se rukama za brid stola, zatvorila oči i nemoćno uzdahnula. Iskoristio sam taj trenutak najbolje što sam umio. Izvadio sam hitro blokić i olovku, iskrižao njeno ime, i kad je opet otvorila oči mogla je samo vidjeti kako čvrsto stisnutih usana nevino trepćem.

A mogla me tako dobro nalupati.

Jednog dana u listopadu….

…nehajno sam mlatarao nogama sjedeći na rubu prozora i iznenada se, s vremena na vrijeme, naginjao naprijed kao da sam upravo odlučio skočiti i skončati na nekakvom odvratnom automobilu parkiranom baš na parkirnom mjestu koje sam uredno plaćao. Svako moje naginjanje izazivalo je uzdahe okupljenog svijeta, ali i poneki preuranjeni vrisak nervoznih pojedinaca, uglavnom ipak glasovnih mogućnosti nedostojnih situacije. Nisam bio nimalo iznenađen zaista velikim brojem okupljenih gledatelja koji su pratili moju pseudosamoubilačku predstavu. Ovdje međutim, moram objasniti dvije stvari. Prvo, to što nisam bio iznenađen brojnošću, ne znači da nisam bio povrijeđen nečim što me u svemu tome iznenadilo. Nitko, ali baš se nitko nije sjetio pozvati nadležne službe. Štoviše, bio sam uvjeren da ih namjerno nisu zvali. Zbog vlastitog užitka, naravno, jer ne viđa se svaki dan ludi samoubojica. Pa što bi onda zvali nekog tko će postaviti ograde, trake i ostale prepreke te natrpati ulicu kojekakvim specijalnim vozilima preko kojih se neće vidjeti ama baš ništa. Zato su bili nemalo iznenađeni kad su se pojavili gotovo istovremeno i hitna i vatrogasci i policija. Dragi građani odmah su stali mjerkati sugrađane oko sebe, tražeći izdajicu u svojim redovima, ali jedino sam ja znao da ga tamo neće pronaći. Povrijeđen bezosjećajnošću mase, pozvao sam ih sam. Poanta svega ionako je bila da rulja bude ovdje kako bih se ja zabavio i opustio, a ne obrnuto. Kao drugo, usprkos tome što bi moje psihičko stanje većina osrednjih psihijatara s pravom ocijenila kao suicidalno, nisam imao ni najmanju namjeru skočiti s prozora. Svakako ne dok Anita drži ruke na frižideru i prijeti da ako skočim ja, frižider slijedi tako brzo da bez obzira na njene fizičke mogućnosti i neke prirodne zakone, možda padne na ulicu prije mene. Anita je bila ljupka djevojka. Nikako ljepotica, ali na ljestvici simpatičnosti, debelo je prelazila prag gdje simpatični pripadnici suprotnog spola mogu ostati tek dobri prijatelji. Ispostavilo se da joj je prelaženje pragova glavna osobina, pa je tako u svojoj opčinjenosti mojim likom i ama baš svakim djelom, prešla i prag gdje na obožavanje idolopokloničkog tipa reagiram upravo božanski – dakle surovo. U prilog mi je išlo i Anitino bezgranično vjerovanje svakoj mojoj riječi, što je opet proizlazilo kao posljedica takvog slijepog obožavanja. Obilato sam tu njenu naivnost koristio kako bih je povremeno… Budimo iskreni, koristio sam to vrlo često kako bih je mučio. Ovaj put sam, osim što sam pretjerao, izabrao i krivo mjesto za svoje igrice jer Anita do danas uopće nije bila svjesna koliko je frižider moćno oružje u sputavanju mog sadističkog izražaja. Zato sam uzrujanoj Aniti morao pristupiti krajnje oprezno. Skvrčio sam noge i vještim okretom i pokretom uskočio s prozorske daske u kuhinju pa je razina njene borbene gotovosti odmah pala bar za dva stupnja. Reakcija ulice na taj moj čin bila je, međutim, upravo suprotna. Počelo je malim čovjekom iz naroda, razočaranim i uvrijeđenim što mu izmiče spektakl. Mali čovjek srušio je zaštitnu ogradu koja je dijelila masu od pripadnika interventnih službi. Možda bi sve i ostalo na ovom sitnom incidentu, ali znao sam da u ovakvim situacijama mora postojati još jedan beznačajni pripadnik najmoćnije vrste. Znojav, s teškim šljemom na glavi, nervozan, drhtavih prstiju na osjetljivom obaraču kao dirljiv primjer stapanja moći čovjeka i stroja. Mali čovjek iz naroda koji je izrastao u vjernog službenika državnog aparata i upravo ispalio kapsulu sa suzavcem. Ulični neredi mogli su početi.

Zatvorio sam prozor odbacujući svoju igračku, ali prvenstveno se spašavajući od buke i kaosa koji je zahvatio ulicu.

-Anita, pomozi, nije mi dobro – zacvilio sam, ne baš sasvim siguran u iskrenost vlastitih riječi.

Odmah je dotrčala do mene, privila moju glavu na svoje grudi i stala mi rukama mrsiti kosu.

– Naravno da ću ti pomoći, zlato moje.

Odahnuo sam. Frižider više nije bio u opasnosti.

Jednog dana u studenom….

…sjedio sam na zahodu, gužvajući listiće skupog WC papira. Jako skupog, preskupog, ali bilo mi je svejedno jer sam ga dobio na poklon. Lijepo upakiranih 10 rolica dobio sam od Anite, uz napomenu da je to posljednje što ću od nje dobiti. Zato što sam seronja, rekla je i nestala zauvijek. Vrlo bajkovito, mislio sam tada, ostajući sam samcat, s gomilom WC papira u rukama. Baš kao dobre vile, ispune ti želju i nestanu. Samo što to nije bila moja želja. I dobre vile ne postoje.

Dok sam se ja tako bavio nedavnom prošlošću, budućnost je nahrupila, kao što to po prirodi stvari i ide. Meka i svijetla. Vjerojatno zbog jučerašnje miješane salate. Ustao sam, povukao gotovo cijelu rolu papira i obavio uobičajenu higijensku radnju. Zatim sam pustio vodu, ali nisam napustio zahod. Ponovo sam sjeo na školjku, istrgnuo preostale papire i nastavio ih gužvati. Mlad sam, a već mogu reći da sam imao bogat život. Bogat život, a bogat nisam bio. Morao sam nešto učiniti, ali što?

– Bogat, bogat, a ne jelen rogat, mogao bih biti… – pjevušio sam pjesmicu upravo rođenu u umobolnici smještenoj negdje u mračnoj unutrašnjosti moje lubanje i zurio u zgužvani papir, mojih ruku djelo.

Voda je tekla cijevima puneći kotlić. Njen me šum opuštao, ali mi to nije pomagalo u oblikovanju ideje kojom ću ostvariti bogatstvo. Nisam odustajao, ali kako je šum vode postajao sve tiši, ja sam se sve više punio sumnjom da ću se ičeg dosjetiti.

– Hej, hoćeš ti već jednom – pokucala je Vlatka, djevojka s kojom sam odnedavno dijelio sve, pa tako i WC, i poremetila mi koncentraciju.

– I nemoj potrošiti sav papir – dobacila je nonšalantno.

Ponovio sam posljednje Vlatkine riječi ne ispuštajući nikakav zvuk, ali izvodeći odvratne grimase. Nemoj potrošiti sav papir, ma nemoj. Baš njoj u inat, počupao sam sve preostale listiće i krenuo ih baciti u školjku, kad… Papir. PAPIR. Papir, papir, papir. Gomila papira i moje riječi na njemu. Ma to je to!

– Aaaaaaaaaaa… – počeo sam urlati, zamjenjujući svoj bahato pretpostavljeni kvocijent inteligencije jednakim brojem decibela.

Napisat ću knjigu. Onda će ta knjiga postati bestseller, a ja ću ubrzo postati cijenjen. I bogat.

Izjurio sam iz zahoda oplemenjen i optimističan. Uštipnuo sam iznenađenu Vlatku za rame, kao izraz zahvalnosti za poticaj.

– Aaauč – ciknula je.

Poljubac bi sigurno bio primjereniji, ali Vlatka ni tada ne bi bila svjesna čime je to zaslužila, pa joj je zapravo bilo svejedno. Iz moje perspektive, dakako. Poljubac ili štipanje, zahvalnost je zahvalnost. Ostavio sam je zbunjenu ispred WC-a i odlepršao u svoju sobu. Pripremio sam gomilu papira i olovaka pa sjeo za stol.

Isprva sam samo sjedio i čačkao nos olovkom. Onda sam malo sjedio, a malo šetao sobom. Poslije sam malo ležao na podu pričajući sa sobom. Malo sam fućkao, malo sam grickao usnice, malo sam poludio. Malo po malo, svašta sam radio, ali napisao nisam niti riječ. Osjetio sam se prevarenim, pa mi je postalo žao što sam uštipnuo Vlatku. Ona je bila kriva. Dala mi je ideju za koju su mi potrebne bile ideje koje mi dala nije, a bez toga stvar jednostavno nije funkcionirala. Uza sve to trebalo se još i potruditi, a moje vrzmanje po sobi bilo je najprije trošenje vremena, možda trud uzaludni, ali nikako njegovo ulaganje.

Okej, poručio sam sebi, kreni ispočetka. Ideje i trud. Ideje nemam. Trud. Hmmm. Kad bi se bar moglo…

– Zašto ti ne staviš novu rolu papira kad potrošiš staru? – utrčala je Vlatka u sobu sva zajapurena, kao da joj život ovisi o papiru, a ne meni.

Sad sam zaista bio ljut. Ne samo da moram stalno slušati istu priču, nego me prekida danas već po drugi put. Istu, drugi put. Nabrao sam čelo. Istu, još jednom. Uzbuđenje i radost gurali su se da što prije izbiju iz mene. Istu, ali ja!

– Vlatka, pa ti si srce – raspametio sam se i stao plesati oko nje, štipkajući je gdje god sam stigao.

Napisat ću – obradu. Ako mogu horde netalentiranih glazbenika željnih brze i lake zarade, a nju im, bez ikakve dvojbe, garantiraju horde ekološki osviještenih klinaca koji će bez razmišljanja prihvatiti sve što je reciklirano, mogu valjda i ja. Prihvatio sam se posla i jasno, nabasao odmah na prvu prepreku. Što obraditi? Što bi privuklo mase? Što bi izvuklo njihov novac? Nije mi baš išlo, redala su se sama pitanja. Tek sam došao do spoznaje da što sam duže razmišljao o bitnom, sve mi je važnije postajalo ono nebitno. Obrada. Obrađuju se drvo, metal, plastika. Obrađuju se polja. Obrađuju se neprijatelji ustavnog poretka. Riječ obrada počela mi je zvučati nekako previše obrtnički, što je kočilo moja umjetnička nastojanja u pronalaženju djela koje bih najbolje prepisao.

– Hoćeš da odem do videoteke? – pitala je Vlatka iznenada, trljajući dlanovima po koži crvenoj i užarenoj od mog zahvalničkog štipanja.

Film. Odgovor na moje nedoumice stigao je i opet iz usta moje današnje muze. Što napraviti od prastarog, negledljvog, crno-bijelog filma? Remake. Što ću ja napisati? RIMEJK! Fantastična riječ, inspirativna, moćna. Toliko savršena da mi je istog časa krenulo, otvorilo se, a mojom umjetničkom žicom potekla je energija od koje su mi oči dobile čudesan sjaj. To je primijetila i Vlatka pa se pokušala iskrasti iz sobe zbog razloga kojeg nije potrebno posebno isticati.

– Čekaj…- uhvatio sam je nježno za nadlakticu -…trebam te.

– Ma samo sam nam htjela donijeti nešto osvježavajuće…

Bilo joj je neugodno zbog pokušaja bijega, ali još i više jer sam to uočio pa je počela petljati, izmotavati se. Nisam joj mogao zamjeriti, prevarilo ju je vlastito iskustvo. Ipak, njene posljednje riječi usmjerile su moju silnu energiju prema najtanjoj žici mog živčanog sistema i došlo je do preopterećenja.

– Dosta! – eksplodirao sam, a oštri komadići mog velikog duha raspršili su se po sobi.

Zahvaljujući Vlatki, upravo sam potvrdio svoje sumnje da još niti jedna vrata u životu nisam otvorio sam i tek kad bi ih otvorio netko drugi, ja bih hrabro ulazio i slikao si vidike kakve sam želio. U tome sam bio nenadmašan. I upravo to, opet zahvaljujući Vlatki, događalo se i danas. Ne mogu reći da me ta spoznaja posebno uznemirila. A onda, nešto osvježavajuće… Posljednjim je riječima, nažalost, Vlatka otvorila vrata mog frižidera nakon čega se posvuda počeo širiti zadah ustajale stvarnosti.

Ubrzo sam bio na rubu sloma, ali se nisam želio predati. Ako novac može pokretati cijeli svijet, može ovaj put iznimno pokrenuti i samo mene. Možda baš zbog te dopunske motivacije, usprkos boli koju mi je podsjećanje na najdraži stroj nanijelo, frižider je bio ideja koju je trebalo iskoristiti. Bit će to remake bajke, odlučio sam. Već sam se vidio kako klincima potpisujem knjige dok oni trgaju i zadnji komadić moje odjeće, raspamećeni od susreta sa svojim idolom. Zato sam morao zatvoriti oči i hitno pronaći odgovarajuću bajku. Šljivica i Marelica. O zloj kuharici koja strpa Šljivicu i Marelicu u frižider želeći djeci uskratiti potrebne vitamine, time oslabiti ljudski rod i tako omogućiti invaziju vanzemaljaca. Ili bajku o frižideru i sedam osnovnih živežnih namirnica u njemu, kojeg tijekom redovnog servisa namjerno pokvari eko-terorist prerušen u majstora, e da bi spasio ozonski omotač od djelovanja freona. Ili možda bajku o tri hvalisava frižiderčića koje kupi stari morski vuk za svoju brodicu, ali samo najskuplji preživi silne oluje i nevere koje ih potom zadese. Pogodnih je bajki zaista bilo napretek, a vremena malo. Trebalo je postati bogat prije negoli postane prekasno za ovozemaljske užitke. Zato sam se pokrenuo odmah, jer prve riječi ionako su uvijek iste.

– Vlatka, daj molim te zapiši par riječi koje ću ti sad izdiktirati – rekao sam već pomalo izluđenoj Vlatki.

Sjela je i odmah dohvatila olovku, a ja sam se značajno nakašljao.

– Dakle, bio jednom davno jedan frižider…

Jednog dana u prosincu…

…sjedio sam za stolom u kuhinji. Na sebi sam imao samo poderanu potkošulju i rašivene gaće, a na nogama čarape iz čijih su rupa provirivali moji znatiželjni prsti. Bili su to jasni znaci da se nisam obogatio, ali me tješilo da se zahvaljujući centralnom grijanju koje je dostupno manje-više svima, u svojoj oskudnoj odjeći i obući neću prehladiti. Nisam baš bio sretan što sjedim ovdje i čekam. Želio sam biti u svom krevetu i prespavati ostatak zime, ali me Iva natjerala da dođem u kuhinju uvjeravajući me u neodgodivost potrebe da vrlo ozbiljno porazgovara sa mnom. Što se mene tiče, mogli smo razgovarati i u krevetu.

– Oprosti, morala sam nešto obaviti – izgovarala je Iva u dahu dok je utrčavala u kuhinju.

Sjela je za suprotni kraj stola. Ponadao sam se da je to sve što je htjela reći, ali me Iva, već ispružena preko cijele plohe, uhvatila za ruku prije nego što sam uspio ustati.

– Ne idi iz kuhinje, ne sad – vrisnula je panično.

Zijevnuo sam nekoliko puta, gutajući svijet koji nisam mogao probaviti.

– Slušaj, htjela sam samo…

Nisam je slušao. Gledao sam kroz Ivu, kroz otvorena vrata kuhinje, daleko iza kraja hodnika gdje se skriven čak i od mog pogleda, prostirao moj obećani krevet. U njemu sam mogao biti uspravan, a ležati. Mogao sam biti gol, a ne sramiti se samog sebe. Na kraju krajeva, samo sam u njemu još mogao osjetiti nježnu hladnoću svog frižidera, a da mi ne bude hladno.

Java se vješala o moje kapke, navlačeći ih svojom težinom preko mojih očiju. Negdje pred sam početak potpune pomrčine, sjena koja se pojavila u hodniku vratila mi je budnost.

– Jesi vidjela, jesi vidjela, sjena… tamo… – bio sam na nogama i uzrujano upirao prstom u mjesto ukazanja.

– Gdje? Ne vidim ništa – okretala se Iva i tražila, ali uzalud.

Nije mogla vidjeti više ništa jer je sjenka iščezla čim je Iva pokazala interes za nju. Prokletstvo sjenki. Sate i sate mogu provesti s vama saplićući vas pri svakom koraku, a kad ih želite nekom pokazati – puf i nestanu. Budete li uporni u uvjeravanju okoline da ste ih vidjeli, počet će zamračivati lica vaših prijatelja, sve dok ne ostane više niti jedno. Zadnje što ćete vidjeti bit će sjena čovjeka u bijeloj kuti, dok se za vrijeme jutarnje vizite bude naginjao nad vama i objašnjavao grupi studenata kako je zdravstvo pred kolapsom jer krevete zauzimaju izgubljeni slučajevi. A tada ste još samo sjena onoga što ste nekad bili. Nisam želio takvu sudbinu pa nisam inzistirao. Možda mi se zaista učinilo.

Sjeo sam, a Iva je nastavila.

– … i moram ti objasniti da…

Da, već sam bio na nogama i upirao prstom u hodnik. Opet sam ugledao sjenu i morao sam znati priviđa li mi se ili ne. Pokrenuo sam se naglo, ali me Iva zaustavila doslovce se ispaljujući iz stolice meni u naručje. Pusti sad, nije važno, umoran si, možda je s ulice, sjedni, samo da ti kažem, kad te molim – izgovarala je sve što joj je padalo tog trenutka na pamet, samo da me zaustavi. I zaustavila me. Zbunilo me njeno grčevito nastojanje da ne provirim u hodnik, sjena je u međuvremenu nestala, a obuzela me i neka nesigurnost koja me odvukla od sumnje u Ivu.

Sjeli smo natrag na svoja mjesta, spremni za nastavak razgovora.

– …ako nećeš…

Pokušavao sam gledati je ravno u oči. Činio sam to svaki put kad je trebalo uvjeriti sugovornika da sa zanimanjem pratim sve što mi se govori. Metoda je u pravilu palila, a ja sam mogao opušteno misliti o manje napornim stvarima. Međutim, da bi taj jednostavni trik bio uspješan morao sam prvo uhvatiti žrtvin pogled, a to ovaj put nisam mogao. Kao što rekoh, pokušavao sam i pokušavao, ali Iva kao da je nešto skrivala, a ja sam, pomalo izgubljen i slabo usredotočen na provedbu te obmane, prečesto pogledavao prema hodniku pokušavajući otkriti nešto više o tajanstvenim sjenama. Drugim riječima, preznojavao sam se, oči su me pekle, želučana kiselina penjala mi se uz jednjak brzinom svjetskog prvaka u slobodnom penjanju. A od sjene ni… Šušanj. Grebanje, struganje. Zabio sam nokte u stol. Udaljeni udarac i prigušeni jauk. Ne bih više mogao izdržati ni manje izazivanje mojih nadraženih osjetila.

– Glasovi, čujem glasove – počeo sam skakati u mjestu, pokrivajući udlanovima uši.

Htjela me ponovo uhvatiti za ruku što sam vješto izbjegao. Neupućenom promatraču lako se moglo učiniti da sam odlučan u namjeri da saznam trebam li hitno zvati policiju ili možda liječnika još i hitnije. Lako se moglo učiniti, ali što se dalo učiniti? Uz Ivu? Iskočila je iz stolice kao tost iz tostera, bacila se prema jedinom mogućem izlazu iz kuhinje i zacementirala prolaz svojim tijelom. Ispružila je ruke kao da je spremna upotrijebiti i crnu magiju, samo da ostanem na svom mjestu. Gledao sam joj u do bola ispružene i raširene prste, u dlanove na kojima nisam mogao vidjeti liniju života, ali sam vrlo jasno primjećivao liniju koju nisam smio prijeći, a da prelazak ne platim vlastitim životom.

– Ne miči se, ja ću – zaprijetila je i nestala mi iz vida.

Isti bi neupućeni promatrač lako mogao vidjeti kako mi se golema količina odlučnosti prelijeva iz glave u stražnjicu, zapljuskuje mi bokove, ljulja, otežava mi stajanje i na kraju, pod pritiskom već sasvim razvodnjene odlučnosti, ja se rušim na stolicu.

Sjedio sam mirno i čekao sve dok me tišina nije počela škakljati po ušima, a izostanak bilo kakvih pokreta i pojava ukliještio očni živac.

– Iva!

Nije bilo odgovora. Pokušao sam ponovo, mnogo glasnije, duže i prodornije.

– Ivaaaaa!

Čak ni jeke nije bilo. Sanjam li? Možda uopće nisam razgovarao s Ivom, možda još uvijek čekam da dođe. Možda je letjelo zrakom, možda se kotrljalo po podu, možda mi se smijalo u lice, možda me htjelo uvjeriti da nisam normalan. Počeo sam se vrpoljiti na stolici i tako sam slučajno ugledao mali crni magnet kojim je na moj frižider bila pričvršćena nekakva posjetnica. Odmah sam pohitao skinuti to ruglo s frižidera, psujući na sav glas. Isprva mi nije padalo na pamet čitati čija je i kakva je to posjetnica, htio sam sve skupa zavitlati kroz prozor, s malo sreće nekom bezbrižnom šetaču razbiti glavu, ali nisam uspio izbjeći velika crna slova:

Ako mislite da ste ludi, ne činite ludosti, zovite nas!

Raspršujemo iluzije, deložiramo nastanjene glasove.

Efikasno, brzo, čisto!

                                    Psihološka pomoć Žrvanjspo

                                    tel. 0799/543-210

Zvučalo je odlično, bolje od deratizacije-dezinsekcije-dezinfekcije s kojima nisam imao iskustva, ali sam čuo samo najljepše stvari. Razumno bi bilo zapitati se kako se ova posjetnica uopće našla u mojoj blizini i tko ju je ostavio, ali ne, ja sam se pitao gdje sam odložio telefon. Opsjednutost mišlju da sam skrenuo ustupala je mjesto opsjednutosti da mi treba pomoć. Dovoljno snažan argument da mi se, iako ne znam kako, telefon u hipu nađe u ruci. Nazvao sam i čekao čudo.

Netko je razvalio vrata. Čuo sam oštre i kratke naredbe kojima je nepoznat netko raspoređivao očito veći broj ljudi po stanu. Prije negoli sam uspio odložiti telefon na stol, u kuhinju su utrčala dva maskirana i teško naoružana muškarca koji su zauzeli položaje uz vrata. Za njima je ušao krupan čovjek, jednako maskiran i naoružan. Prišao je stolici na kojoj je možda sjedila Iva i predstavio se bez riječi pokazujući mi svoju iskaznicu. U njenom lijevom kutu nalazila se fotografija osobe s kapuljačom, pored nje crni kvadrat na mjestu gdje bi čovjek očekivao ime i prezime službenika. Ispod kvadrata smjestila se funkcija – voditelj operacija pomoći.

– Pa to ste vi! Moram priznati da vas nisam očekivao tako brzo!

Bio sam iskreno zadivljen brzinom i organizacijom službe. Nakon što me promatrao desetak sekundi, gospodin voditelj kratkim mi je pokretom ruke dopustio da sjednem. Profesionalac, zaključio sam i potpuno se opustio. Iz ostalih soba dopirali su zvuci lomljave i udaraca, praćeni vriskom i jaucima. Maskirani voditelj u samom je začetku spriječio bilo kakvu mogućnost da se uznemirim.

– Ne brinite se, moj tim će sve srediti – bile su prve njegove riječi i zadnja proširena rečenica koju će za tretmana izgovoriti.

Nisam se brinuo jer je tako profesionalan pristup mogao samo značiti da sam u više nego dobrim rukama. Voditeljeve oči ispitivale su prostoriju u kojoj smo se nalazili.

– Kuhinja.

Kimnuo sam. Voditeljev pogled zadržao se na frižideru.

– Frižider.

Kimao sam i divio se smirenosti i mudrosti tog maskiranog čovjeka.

– Glasovi? – pitao je i prstom upirao u svoje čelo.

– Da, da, ali prvo sam ih čuo od tamo – pokazivao sam prstom prema hodniku.

Kratko se osvrnuo, a zatim je podigao palac i namignuo mi. Pa taj čovjek sve zna! Rukama mi je dao znak da se malo strpim. Čekali smo sve dok nije utrčao niski, ali nabijeni zamaskirani muškarac. On je voditelju dao znak da je gotovo. Voditelj je žmirnuo, jednom rukom pozivajući me da pođem za njim, a drugom pokazujući nabijenom da se odmakne. Oduševljavala me ta lakoća pokreta kojom je ublažavao i kontrolirao snagu svog autoriteta. Pošli smo u hodnik. Tek sam tamo imao što vidjeti. Veći broj ljudi stajao je u redu, s lancima oko vrata i pretpostavljam, ruku vezanih na leđima. Glave su im bile pokrivene kapuljačama bez ikakvih otvora, ali s malim prišivenim pločicama na kojima su crvenim flomasterom pisala imena tih ljudi. Marko, Luka, Gordan, Davor… Bili su to, sve do jednog, moji prijatelji! Uz prigušeno svjetlo u hodniku izgledali su kao duhovi. Bez glasa, okruženi s desetak maskiranih momaka, zbog kojih im niti sjene nisam mogao vidjeti na izgrebanom parketu. Voditelj je dao znak svojim momcima da povedu zarobljenike, a mene je poveo prema kuhinji.

– Htjeli smo te samo iznenaditi – hrabro je povikao nevidljiv mi netko iz grupe uhapšenih, a ja sam prepoznao Ivin glas pa sam zastao.

Uslijedila je kiša tupih udaraca, a ja sam prepoznao jezik drvenih kundaka kada nekome počnu govoriti iza leđa. I po njima.

Voditelj me samo čvrsto zgrabio za podlakticu i snažno povukao. Drugom snažnom rukom zakratko mi je pokrio oči dok me odvlačio u spokoj kuhinjskog prostora, vjerojatno da me poštedi okrutnosti zbivanja koje zapravo i nisam mogao vidjeti. Bit će da se samo striktno držao propisane procedure, ali i opet sam se morao početi diviti toj vojnoj vještini i doktrini. Kakvi liječnici, odsad samo alternativna medicina! Obuzeo me kratkotrajni ushit zbog kojeg bih čak bio i vrisnuo da me nije bilo sram ponašati se nezrelo pred ljudima koji su me došli spasiti. Kad me voditelj smjestio na sigurno, pucnuo je prstima i u kuhinji se pojavio muškarac koji je odjećom odudarao od ostalih. Fino sivo odijelo, svilena plava košulja i lepršava kravata. Na glavi je imao kapuljaču. Prišao je i pružio mi nekakav papir. Uljudno me zamolio da pregledam je li sve u redu i ako je, da potpišem. Bio je to završni račun operacije. Pregledao sam stavke: utišani glasovi, obrisane sjene, preventivno uklanjanje sredstava za samoozljeđivanje, isključenje plina, struje, vode, obrada prisutne ženske osobe i odgovarajući specijalni tretman, psihološka obrada pojedinca, fizička obrada grupe, porez, praznična tarifa +10 posto… Praznična tarifa? Začuđeno sam pogledao čovjeka za kojega sam pretpostavljao da je pravnik ili bar knjigovođa.

– Badnja je večer gospodine – odgovorio je iako ga ništa nisam pitao.

Nisam imao više nikakvih primjedbi, pa sam potpisao. Zapravo, bio sam vrlo zadovoljan i pošao ih ispratiti do vrata. Hodao sam korak iza njih, stišćući šake od radosti što sam izliječen. Dok su preskakali ostatke razvaljenih vrata gospodin u odijelu zastao je, a onda se, pazeći gdje staje, okrenuo prema meni.

– I gospodine…

– Daaa? – razvlačio sam svoje nestrpljenje da čujem još nešto mudro, ali i besplatno, jer račun sam potpisao.

– …pazite na probavu, osobito na želudac. Ono što vas muči prolazi kroz želudac. Prije toga prolazi kroz frižider, a vaš je, kao što znate, pokvaren. Iako, novi… – voditelj ga je povukao za rukav i vrlo uljudno mi se nasmiješio, te su obojica žurno izašli iz stana.

Ne, ne, recite mi! Kažite do kraja. Širio sam ruke od nemoći da išta učinim. Što iako, što novi? Osim što sam shvatio da ništa nije besplatno, ništa mi drugo nije bilo jasno. Nešto mi je ipak govorilo da se odgovor nalazi u mom stanu. Išao sam od sobe do sobe, osjećajući ljekovitost pustoši koju su stručnjaci ostavili za sobom. Prozori su bili zazidani, sobe su bile potpuno prazne, ali i svježe obojane vrlo nježnim bojama. Bojama utjehe, kako je još stajalo na računu. Zadnja soba u koju sam ušao bila je dnevna soba i ona se u vrlo važnom detalju razlikovala od svih ostalih. Nije bila prazna, barem ne potpuno. Posred sobe stajala je vrlo bogato ukrašena jelka, a pored nje nalazila se ogromna kutija zamotana u prigodni papir, šaren poput kartica s brojevima kojima se na sistematskim pregledima otkriva daltonizam. Negdje u visini mojih očiju pisalo je “Našem dragom prijatelju…”, a po preostaloj površini papira bili su razbacani potpisi mojih prijatelja. Da, onih iz kolone. Negdje sam uočio i Ivin potpis, ali mi je to sada bilo najmanje važno. Počeo sam bjesomučno trgati papir, a njihova su se imena rasula po sobi. Ono što sam ugledao, bacilo me na koljena. Preda mnom je stajao, ni manje ni više, nego veliki bijeli. Nov i moćan. Najljepši frižider na svijetu.

Puknuo sam istog časa. Prasnuo i osjetio strahovitu glad, kao da mjesecima nisam ništa jeo. Slijepa glad za konačnim rješenjem. Brzim, brzopletim, ali konačnim. Koliko sam se god sve vrijeme grozio pomisli o novom frižideru, njegov skok iz kataloga u moju dnevnu sobu totalno me izbezumio, možda i podvalio kukavičje jaje. Ustao sam i otrčao onako oskudno odjeven do prvog susjeda. Zdenko je bio najbolji susjed na svijetu, uviđavan, pristojan, uvijek prijateljski raspoložen. Kako se nismo vidjeli već gotovo godinu dana, jednostavno nije mogao sakriti radost što sam svratio do njega. Čvrsto me uhvatio za ramena i prodrmao, ali ja jednostavno nisam bio u stanju dijeliti njegovo veselje.

– Zdenko, rukavice, molim te…- zvučao sam ozbiljnije od terorističke prijetnje.

Ništa nije pitao, samo je nestao iz hodnika pa se opet u njemu stvorio donoseći mi stare skijaške rukavice. Zgrabio sam ih i otišao do Zdenkove kuhinje. Prije nego što sam otvorio njegov frižider, navukao sam rukavice. Ljudi ne vole da im se prčka po frižideru, a dobri Zdenko meni je to uvijek dopuštao. Dobrota tog čovjeka bila je bezgranična i zato na neki način obvezujuća. Stoga sam mu zauzvrat obećao da frižider nikad neću dotaknuti golim rukama i tog sam se obećanja držao. U njemu je uvijek bilo svega, uvijek je bio popunjen, ali nikad prenatrpan. Unatoč bogatstvu ponude, ja sam u pravilu uzimao samo Jubilarnu kobasicu. Ne samo da je bila moja omiljena, nego sam i znao da nju uvijek mogu naći kod Zdenka. Sumnjao sam čak da je Zdenko i kupuje samo zbog mene. Uzeo sam tu kobasicu kao simbol, dograbio dasku za rezanje i iz ladice iščeprkao najoštriji nož, pa izjurio iz Zdenkovog stana. Prolazeći kraj njega, samo sam mu tutnuo rukavice u ruke.

Uklizao sam u svoju dnevnu sobu na koljenima i zaustavio se ispred velikog bijelog. Jahač apokalipse koji me divljački jahao, silio me da jedem sad i odmah, bez ikakvih priprema, ali još je jača bila moja želja da obred pokušam izvesti kako treba. Već sam osjećao ugodnu svježinu novog ledenog doba, a sama pomisao na nepodnošljivu lakoću hlađenja koja mi se nudila i koju je samo trebalo uzeti, uzbuđivala me oduzimajući mi dah. Obred je trebao otvoriti vrata velikog bijelog i omogućiti mi da okusim novi poredak umjesto da me samo izluđuje njegov miris. Trebao sam narezati dva kolutića Jubilarne, jednog za sebe i jednog za frižider. Svatko je trebao čuvati svoj kolutić u sebi, dok nas smrt ne rastavi.

– Ili dok se ne pokvari – podsvijest je glasno i jasno progovorila iz mene.

U jednom trenutku, tijekom grčevitih pokušaja da uguram podsvijest natrag pod svijest odakle je nepozvana ispuzala, lice mi se izobličilo u bolnu grimasu. Glad me presjekla na pola i sad sam imao dva manja želuca, ali sam bio dvostruko više gladan i sasvim nesposoban da jedem. Razvučen između dnevne sobe i kuhinje, između velikog bijelog i najdražeg pokvarenog, nesposoban da se sastavim, koprcao sam se u naručenoj i plaćenoj samoći. Nije više bilo nikoga da me spasi, zazidani prozori onemogućavali su da me itko vidi, a dobrosusjedska priroda stanara izuzev časnih iznimaka naučila me da je uzaludno vikati i tražiti pomoć. Dobri se Zdenko ovoga puta sigurno ne bi odazvao, previše je bojažljiv. Nisam znao što da učinim. Boljelo me sve više i više, a razum je vrištao da se spašavam sam i kako znam. Makar spasa i ne bilo.

Uzalud. Nisam slušao, pa nisam ni mogao čuti. Samo sam stisnuo zube i trpio, po običaju. Rastrgan i potpuno nepokretan, sklopio sam oči uvjeren da će se jednog dana pojaviti netko, bilo tko, netko drugi…I izbaviti me. Da, jednog dana.

A ONDA, JEDNOG DANA I KRAJ…

… onog mojeg, prvog i prekrasnog frižidera, sjedeći u žutom trosjedu u starom stanu s novim licem, otpuhao sam prašinu. S dnevnika, s bilježnice A5 formata sivih tvrdih korica i bijelih stranica koju sam napokon spustio s najviše police ormara, a tamo ostavio, na užas višeslojnih naslaga svih oblika nečistoće, površinu od 311 centimetara kvadratnih čiste odlučnosti da konačno i zauvijek eliminiram neke nesporazume! Ne s frižidera, a-a, no-no, on već dugo nije znao za prašinu… ma ni za kakav teret! Moj je bijeli ljepotan bio besprijekorno čist i oslobođen, stajao je uz mene, sjao u svojoj prirodnoj bjelini. Jednoga dana vratio sam se, iznenada, a opet ne sasvim iznenada. I vratio ga u svoj život, vratio našem zajedničkom životu zadovoljstvo. Sam, bez ičijeg sudjelovanja i pomoći, iako na prvi pogled i nije izgledalo sve baš tako! Shvatio sam i prihvatio njegov kvar kao dar, naučio ga poštovati i prestao domišljati se kako ga popraviti. Iznova ga počeo voljeti iskonskom žestinom, opraštajući se od dječačke hirovitosti i prisjećajući se svakodnevno ključnog momenta: kad sam ga izabrao među desecima drugih, na drugom katu velike trgovine kućanskih aparata, zaljubio se na prvi pogled i uzeo izrazito nepovoljan kredit kako bih ga imao odmah. Mogao sam ga i rezervirati, ali jedino što sam u tom času želio bilo je onemogućiti bilo koga da moju sreću ikad više takne.

Današnji dan međutim, nije pao s neba. Nakon svega što se između nas događalo, oprezno i polako, no uporno i metar po metar, ja sam se s njim morao ponovno zbližavati dok se stari frižider istovremeno približavao meni. Na kraju, dobio je svoje zasluženo mjesto u dnevnoj sobi. Maknut je, pomaknut i promaknut iz sporednosti jedne obične kuhinje kako bi osim u struju, bio uključen i u sva dnevna događanja u mjeri barem približnoj mojem sudjelovanju u njima. Radio je što god je htio, važno mi je bilo samo da je uz mene. Volio sam ga ponovo, razumio ga i prilagodio mu se. Ne samo kada je radosno hladio i pružao mi ono što frižider čovjeku može dati iz dubine svoje ledenice, ono najdublje smrznuto i skoro vječno, nego i onda kad je shrvan hirovitom bolešću svojom grijao poput visoke peći. Držao bih tada naizmjence ruke i noge u njemu, na trećoj rešetki kraj treperave lampice skrivao bih prste od hladnoće što se čak i ljeti znala vući po podu, pokazujući koliko mi je važna njegova zaštitnička blizina u dobru, a još i više u zlu. Otkrivao bih mu stečenu zrelost znajući iskoristiti bizarne ispade na obostranu radost, i istinski uživati u njima.

Kako je izgledao oporavak i povratak? Kako se dogodio? Počeo je još istoga dana, one nenormalne Badnje večeri, iako je do momenta kada sam smogao snage podići se na prste i dohvatiti dnevnik prošlo još podosta teškog i varljivog vremena. Još dok sam se valjao po podu počelo je to dugotrajno mirenje, odmah nakon što mi je domom prohujala ekipa za čišćenje i ostavila me samog i zazidanog. Sa sjekirom želucu, presječenog iskušenjem. Tako sam se osjećao. Samo, nisam toliko dugo čekao na spas koliko sam si proricao. Ubrzo se, u jednom ni po čemu posebnom trenutku tog jednog dana, pojavio netko… Netko, ali ne baš netko sasvim drugi.

– Da jednog dana, mislim… – izgovorio je podrugljivo i taj me ton prenuo snažnije od samog značenja rečenice.

– Molim?

Nisam pogledao prema gore. Piljio sam ravno pred sebe i odslušao krckanje komadića stakla pod njegovim cipelama dok je prilazio još korak bliže.

– Hajde ustaj, šta se valjaš k’o krmak po podu? Jednoga dana, moš mislit…

– Molim!? – ponovio sam kao beba kojoj se svidjela tek naučena riječ, s novom intonacijom, ali bez osjećaja za vrijeme i mjesto upotrebe. No taj glas kojeg još nisam prilijepio sličici bio je prilično jasan.

– Ne, nego ja molim tebe! A ti promisli! Love Will Tear Us Apart? Nemoj da puknem od smijeha! Daj molim te ugasi tog mračnog obješenjaka, pardon, obješenog mračnjaka, molim te prije nego se i sam ubijem…

Htio sam izvaliti još jedno molim kad se počeo otvoreno smijati, s čak dva upitnika i bezobrazno duguljastim uskličnikom oštrim poput igle kojim bi napiknuo i ušutkao napuhanog dosadnjakovića, jer do mojih ušiju nije dopirala ama baš nikakva glazba. Zanimljivo je bilo kako mojeg očaja više nije bilo nigdje, a ljubavne jade zamijenile su duševne boli zbog jetkih opaski. Kad sam se refleksno pljasnuo po ustima iz kojih također nije izlazilo ništa, umjesto da odahnem, spopao me osjećaj da je nešto ipak tada prestalo svirati. Nigdje vani, nigdje na ploči ili radiju… Nego negdje u mojoj zvonkoj glavi!

Tada sam ga konačno i pogledao. Zaokret sam izveo nježno i polako, ali pokreti mi nisu bili nimalo slomljeni, teški, bolni, što bi se od čovjeka u mojoj situaciji očekivalo pa i zahtijevalo po emotivnom pravu. Stajao je točno iznad mene. Prije samoga lica, uočio sam izraz koji ga je ubrzano umivao olakšanjem, baš kao kada napokon prestane svirati naporna ili preglasna glazba. Protrnuo sam. Buljio sam u pojavu kao urušeni spomenik u ispražnjeni fond za obnovu spomenika kulture, ne vjerujući svojim očima.

– Hajde, hajde… – rekao je gubeći strpljenje, nezainteresiran za moju preneraženost i smatrajući je očito nepotrebnim otezanjem.

– Čekaj, , halo, stani malo… kako si ušao? – nisam se dao.

Uzdahnuo je duboko pa oborio glavu, a onda preko usnicama zarobljenog i isplaženog jezika ispraznio zalihe zraka koje su već nestrpljivo čekale ispod nadutih obraza. Slinavo štropotanje jezika po usnama bio je jasan znak da mu vrlo teško padaju objašnjavanja zadnjim budalama jer onda ispada da je i sam budala.

– Prvo i prvo, imam ključ. Drugo, vrata su ti razvaljena. Treće, kad ti čovjek bane u stan, pitaš tko je i što hoće, najprije…

– Al’ ja te znam! Ti si onaj stari…

Presjekao me u pola rečenice kao nevažeću kreditnu karticu.

– Znaš, je l’? Sad me znaš? A prije godinu dana si se pravio da ne postojim i krenuo tjerati po svom, je l’?Ajd’ ustaj…

– Ne mogu, nešto me tu presjeklo… – ubadao sam se kažiprstom po trbuhu, ali koliko god sam se nadao da ću izazvati makar napadaj slijepoga crijeva samo da ne ispadnem lažov, od probadanja je ostalo samo bezazleno bockanje koje je tek površinski proizvodio predugačak nokat.

– Ma je, tu te presjeklo jer jedeš trulu hranu. Ispovraćaj se i bit će ti dobro – izvalio je i posprdno i ozbiljno u isti mah.

Nećkao sam se dok sam usporavao ritam bockanja i smanjivao snagu pritiska na svoju drobilicu hrane koja se stisnula pod kožom i mišićima. Mora da sam izgledao jadno poput grumena morske salate kojeg je more, nakon što su ga valovi svojim zubima dobrano već sažvakali, s gađenjem ispljunulo na obalu.

Odskočio je kao veliki majstor kuhinje od kojeg se očekuje da pripremi nadnaravnu gozbu dok ispred njega stoji nabacan tek puki naramak vakumiranih namirnica nagrabljenih s polica perifernog supermarketa, i ščepao rasklimani okvir razbijenog ogledala. Unio mi se u lice, a onda između svojega i mojega podigao rupu uokvirenu pozlaćenim drvom.

– Pogledaj se! Pogledaj se na šta ličiš! Saberi se već jednom, čovječe!

Stvarno sam izgledao loše. Ne više očajno, ali prilično loše. Pokunjio sam se, a on je malo ublažio nastup, kao da ga je sažaljenje potapšalo po ramenu.

– Oćeš da ti ja gurnem prst u usta il’ ćeš to sam?

– Sam ću – tiho sam izgovorio i gurnuo si njegov prst u duboko u ždrijelo.

Iz mene nije izišlo ništa, barem ništa vidljivo. Svejedno sam se nakon nekoliko snažnih grčenja osjetio iscrpljenijim i potpuno ispražnjenim, ali i osjetio znatno olakšanje.

– Zašto ne bih… – nakon tri sam se prava i zdrava udaha već počeo osjećati mnogo bolje pa sam pokušao ugurati neki svoj prijedlog na raspravu, ali me bezobzirno sasjekao. Zapravo, uputio je bliješteći pogled pomoću kojeg mi je kao baterijom uperenom u stijenu prepunu pražvrljotina na dnu krške jame, s lakoćom čitao misli.

– Zato što je život kuhinja u kojoj nema mjesta za dva frižidera, dragi moj.

– Kako ti to znaš? – pravio sam se mudricom.

Odnekud je izvukao bucmasti rječnik debelih zelenih korica i hladno ga otvorio baš na 1255. stranici.

– Zato što ovdje tako piše. Evo, pogledaj i sam, ako ne vjeruješ. Definicija života.

– Ne hvala, vjerujem. A kad bi…

Ista se sječa ponovila.

– Ne misliš valjda da bi ti bio bolji novi friđ? Za najviše deset godina imao bi isto sranje. Još i gore, jer bi tugovao za prvim, mrzio drugi, a želio treći, a njega – pokazao je prstom u smjeru kuhinje – njega više ne bi mogao vratiti sve da mu šalješ i buket crvenih balona napunjenih freonom svakoga dana… Samo bi zagađivao preostale uspomene u njegovoj nutrini…

Ljutio me svojom prepotentnošću i nadznanjem koje sam unatoč rječnicima i rječitosti još uvijek smatrao samo nadriznanjem.

– Ne seri! Kako znaš?

– Pa razmišljam svojom glavom i osjećam svojim srcem – upro je kažiprstima ravno u moje radišno srce koje je prebacivalo normu, a potom i u vrelo čelo.

– Razmisli malo. Godinu si dana petljao, stvarao neku potpuno bespotrebnu zagonetku, bacakao se kao pčelica otrgnutih krila, a nisi mogao upotrijebiti žalac koji bi te oslobodio. I tebe i sve druge. Razmisli dobro. Sve si prokleto vrijeme gradio vješala da bi se tamo na kraju slagalice ostao njihati jedino vjetar škakljajući omču sve dok konop ne bi ne bi popustio i zaškripao, mučio i sebe i sve oko sebe. I krvnika, i publiku, i osuđenog. Bi, ne bi, bi, ne bi…

– Mogao si lijepo odmah reći “zbogom, ljubavi”, i zdravo. Ne to ispisivati mjesecima u šiframa. Na kraju si malo i poludio, čini se. Sad kad si dobio novi friđ, mogao si nazvati selidbe i dovesti kamion, ukrcati novu veliku bjelinu svog života, reći vozaču da te pričeka trenutak da nešto obaviš. Baciti bombu u hodnik i ne čekati da se mala otkotrlja do kuhinje, sjuriti se na ulicu i odmagliti iz omraženog života u nepoznatom smjeru. Reći šoferu da vozi za prvim automobilom sa stranim tablicama.

Napravio je vrlo dugu stanku.

– Da ti je uistinu bilo tako. Da si to doista htio.

– A nisam – izletjelo je iz mene spontano i radosno, kao da sam ovoga puta ja pročitao njega i riješio problem.

– A nisi – samo je nastavio gdje je stao jer je on pročitao mene.

Tako me pogodio gdje treba, kako treba i ne prekasno. K’o prstom u, i oborio me. Klonuo sam kao vrba pod teretom sušnog ljeta.

– I što sad? – procijedio sam.

Najmanje sam očekivao da bi mi jednoga dana razum mogao spašavati osjećaje (razum ili razumniji dio osjećajnog mene, ne znam ni danas sto posto). A evo, bio sam svjedok da mi se baš to događa. Svjedok i subjekt.

– Ništa, odmori se… Izliječi se. Samo nemoj napisati dnevnik… Koga zanimaju tvoja sranja… – rekao je blago i djelovao na moje vjeđe poput mlakog obloga od kamilice.

A onda sam se trgnuo.

To jedino nisam mogao poslušati, ovo s dnevnikom, jer sam ga već bio napisao. Naravno, tu sam sitnicu prešutio pa kad sam ga prebrzo i suviše napadno pogledao, vidio sam jednog razumnog čovjeka kako šutke škilji i pilji u mene, i bilo mi je jasno da se suzdržava da me ne zvizne. No već sam si bio svečano obećao da ću se s dnevnikom obračunati na prikladan način onoga trenutka kada budem sto posto siguran da sam opet onaj stari.

– Nemoj da moram ponovo dolaziti i ovoliko pričati – priprijetio mi je i nestao.

Bila je to prva prijetnja ikada koja je mi se doimala razumnom u potpunosti.

I tako je vrijeme obuklo plavu kutu medicinske sestre i svakodnevno se brinulo da redovito uzimam propisanu terapiju, da bi danas stigao i taj željeni trenutak kada doktor samo još treba staviti svoj potpis i udariti pečat pa otpusno pismo predati zahvalnom pacijentu. Bio sam spreman ispuniti obećanje.

Smješten u trosjedu mekom poput spužvastog kolača s listićima kokosa i obojenom vedrim žutilom kakvo nose prve latice suncokreta, spremao sam se na konačni obračun i noktom s dnevnika strugao one posljednje čestice prljavštine kojima moj vrući dah nije bio dovoljno jasno upozorenje da odmah nestanu. Zatim sam ga na brzinu prelistao kako bih otprilike odredio crne točke na kojima smo znali stradavati u gustom prometu osjećaja, nakon krivo protumačenih znakova. “Jednoga dana u siječnju”, “Jednoga dana u veljači”, “Jednoga dana u ožujku” – jednoga dana u svakom mjesecu te proklete godine, moralo je konačno biti zaboravljeno. Nježno sam dotaknuo njegova vrata, a ona su sama cmoknula svojim gumenim usnama ljubeći me strasno, dopuštajući ujedno i svojoj znatiželjnoj unutrašnjosti da proviri i sa strane zadovoljno promatra čin kojim sam nas trebao osloboditi ovih teških utega.

Stvari sam isprva pokušao riješiti istovremeno. Išarati kemijskom neželjene događaje i nepoćudne osjećaje iz prošlosti lijevom, kao da mi to ne predstavlja baš nikakav problem, a nalivperom u desnoj na čistim stranicama dnevnika bilježiti ove euforične retke nabrekle od sreće i nafilane optimizmom poput zrelih paprika punjenih mljevenim mesom. Brljao sam i promašivao i retke i poantu, sve dok živčan nisam odjurio u kuhinju po onu jednu jedinu, posljednju cigaretu koju sam čuvao u ormariću iako sam odavno prestao pušiti. No možda sam negdje u podsvijesti i računao na ovakvu mogućnost.

Ubrzo sam se opet našao zanjihan u žutome trosjedu okrenutome prema suncu. Ne sasvim miran, ali lepršav u dimu, uporan u uvlačenju, s vrućom idejom koju mi je ponudio žar cigarete na pragu usana. Pokušao sam spaliti neugodne dijelove dnevnika prislanjajući zažareni vrh na uglove inkriminiranih stranica. Vatreni bi zubići krenuli silovito i snažno, ali bi brzo propadali, kvarili se i navlačili crninu na okrnjenu krunu, simbol kratkotrajne moći iznova urušenog kraljevstva, ne dopirući uglavnom dalje od par prvih slova prvoga reda. Stvar bi išla nekako, samo prokleto presporo, i pretvorila bi se u mučenje. Morao sam odustati. Prihvatljivo rješenje pokušao sam još pronaći u trganju stranica, njihovom gužvanju u papirnate loptice i gutanju, ali je već prva, oku primamljiva i slojevita papirnata okruglica bila punjena potpuno neprobavljivim sadržajem, i izazvala nepotrebnu mučninu.

Samo istrgati stranice možda je ipak bio najbolji način. Tradicionalan i konzervativan, ali i najprimjereniji trenutku. Ne bijesno, bjesomučno, nego staloženo, odmjereno i ne presporo, kako i dolikuje razračunati se s nedragom prošlošću. Ostaviti je u razderanu i neprepoznatljivu u košu za smeće, prepustiti je čistačici koja dolazi subotom. A subota dolazi sutra.

Trgao sam zato stranice iz dnevnika, uživajući u zvuku paranja, u toj amputaciji ali ne i uništenju, ne bi li poslije njega ostala samo gola istina – da to nisam ni želio izgovoriti. Zbogom ljubavi? Ili adio pameti? Sada osjećam da bi još samo trebalo zatvoriti knjigu i reći zbogom budali. U najmanju ruku – doviđenja do nekog sljedećeg života. Ako i tada.

Jer konačno, jednoga dana i ja sam skužio da se ne radi o frižideru. Radilo se o ljubavi. Samo se o njoj uvijek i radilo.

KRAJ