29. travnja· 2017.
Proteklo je već gotovo dva mjeseca otkad nas je napustio čudesni Ante Perković. Vijest o njegovom odlasku prilično me uzdrmala, ali ovdje, na zidu Fejsbuka, bilo gdje, ma nigdje tog tužnog dana mjeseca ožujka nisam ostavio ni riječ. Iako smo niz godina radili zajedno, sjedili niti dva metra jedan od drugoga, iako se uvijek rado odazivao na moje bedaste performanse u Booksi, iako sam, poput zaluđene groupie, banuo na njegov koncert u Beogradu, u klub Žica, kad je najmanje očekivao (izraz njegova lica kad me ugledao, mješavinu čuđenja u svijetu i intimnog veselja, nikad neću zaboraviti), nisam imao niti volje, niti snage, a bome nisam imao, za razliku od drugih, niti pravu riječ kojom bih iskreno oplakao njegov odlazak. Nemam niti danas. Zašto, dovraga, onda ovo pišem?
Nismo bili veliki frendovi. Bio je svoj, poseban, brodio izvan mainstreama. Divio sam mu se, njegovom umijeću razmišljanja, njegovom umijeću pisanja, njegovom životnom umijeću, generalno, divio sam mu se kao čovjeku i žarko ga želio upoznati. No nikad mu se nisam uspio približiti onoliko koliko sam htio. Usudio bih se reći, čak i žudio. Zašto, pobogu, onda sve ovo pišem?
Mnogo, mnogo prije nego što je Ante izdao svoj solo album “Svi me vole dok me ne upoznaju”, moje je divljenje pronašlo put popločan riječima. Napisao sam pričicu o, o kako sebično, kako prokleto sebično, o svojoj želji, žudnji, zamalo opsesiji, da proniknem u njega, želji nikad ostvarenoj… Želio sam mu zapravo pokazati priču, pokloniti mu je, par mojih malih riječi jednom velikom čovjeku, ali nisam se usudio. Bilo me je sram. A i prijatelji su me odgovorili, rekli su kako bi to bilo malo jadno…
Uglavnom, jadno ili ne, danas sam odlučio izaći s tom pričom, bez srama (možda je besramno!?), bez ikakvog prepravljanja, vjerojatno kilavom i klimavom kao što je i onda bila, ali ipak pričom s određenom težinom. Težinom prilaska drugom biću, težinom neumjerenog divljenja, težinom pretjeranog idealiziranja, ali i težinom potpune, nepatvorene iskrenosti… Nisam stigao upoznati Antu Perkovića, ne onoliko koliko sam čeznuo.
A “Svi me vole dok me ne upoznaju”, rekao je svojim prvim solo albumom Ante, i na neki mi način tada opalio čvrgu, ali i pružio ruku. U tom naslovu, svojevrsnom proročanstvu, pronalazim svoj širok osmijeh, ma koliko se god to nekome danas činilo uskogrudnim. Nikad više neću dobiti priliku da te upoznam, Ante, ali barem si mi ostavio utjehu, zrnce ponosa što sam ti bio suvremenik, štovatelj, možda i drugar, osjećaj koji čovjeka ne napušta tek tako, dar s najvećom vrijednošću u ovom bešćutnom univerzumu – ljubav. Blago onima koji su te poznavali, ali blago i meni, jer… Jer nisi mi ostavio drugu mogućnost nego da te – volim.
PRIČA:
Perković Ante Portas
Tri šest pet do Perkovića. Hvatate me za napisanu riječ? Tri šest šest onda, ove godine, bit će kako sjedim. I? I ništa. Ne preostaje drugo, nego krenuti na isti put još jednom. Druga kako ćemo dijeliti istu redakciju baš kreće. Desna ruka? Sumnjam. Iako dešnjak je, i ja sam, ali ne sjećam se da sam išta napisao mjesto njega. A i lijevo sam krilo oduvijek, uglavnom obrambeni zadaci. I sada, baš sada sjedim mu slijeva.
Nešto drugo možda, više od ruke, manje od pišljiva boba? U krugu kolega, na granici prijateljstva, u skupini poznanika, strpan u kavez s napasnim dosadnjakovićima? Da bih saznao gdje sam, morao sam doznati tko je A.P. Bio sam taj koji želi doznati. Pokušao prići. Pokušao skupljati kamenčiće, lijepiti sličice. Upoznaj čovjeka da bi ga volio. Upoznaj, da bi ga bolje razumio. Upoznaj ga, da bi shvatio kako neke stvari nikada nećeš razumjeti. Konačno, idi i saznaj da bi, prije nego što zaboli, shvatio ako si suvišan. Pitaj. Pričaj.
I?
I ništa. Nije baš išlo. Prečesto je bilo previše za pričati. Pet dana najmanje, kaže, bilo bi. Nakupi se toga lako. Jurcanje amo-tamo kroz život i eto mliječne kiseline u zglobovima. Gornja i donja vilica ukočene, muskulfiber, a glava puna. Nekoliko rubnih iskustava, dva bed tripa i mogao bi čovjek šutjeti cijeli život. Tražim gdje skriva ručnu, a vjerojatno pipam na krivim mjestima. Jebi ga, ne znam, jer da znam, ne bih pokušavao baš stalno utrpati se u isti bus, voziti se s njim. Znao bih kuda ide i samo čekao razglednicu.
Valjalo je ići naokolo. Probati dužim putem, a stići na isto mjesto. Sorry što kasnim, ali…
– Heeeej, što ima? Opet nisi donio? Daj, pliz, sjeti se. Ajd, donesi sutra. Pliz? Hoćeš? Thanks Ante, ljudina si!
Sjetio se.
Nosim ukoričenog Antu doma. Njegove kolumne, tu je sam, nema benda ni ispred ni iza, nema onog suzdržavanja, kočnice koja katkad rađa trojke u recenzijama. Bar se nadam. Jedini primjerak koji ima, držim u rukama. Uostalom, i ne postoje dva ista, zar ne? Nosim njega, da ga pročitam.
Još 365 do Perkovića. Hoće li biti dovoljno? Reći ću kad stignem do zadnje stranice, možda ću tada znati mnogo više. A možda ću se tek tada naći pred zatvorenim vratima.
Tad… tad ću ipak… Jebi ga, nastavit ću. Donijeti ovna i lupati, zavijat ću kao šugavi pas, dosadan ću biti kao muha, nervozan kao poštar zvonit ću sve dok se ne dogega i otvori već jednom prokleta vrata. Perković Ante Portas. Tek ću se onda predati. I vratiti se na svoje mjesto.