‘Gdje nam je kraj?’ najopsežniji je skup rečenica Denisa Giljevića i, kad bi išta vrijedio prema općim književnim mjerilima, mogao bi se nazvati njegovim prvim i jedinim romanom. Radi se o najvećem nedjelu papazjantičke književnosti, priči koju kao da ju nije pisao čovjek nego miješalica za beton. Ima tu svega – od SF-a, trilera, bajke, bjesnila, drame, toka nesvijesti… Samo smisla nema 🙂
U iznenadnom napadu lucidnosti i iskrenosti, Denis je Giljević o nedjelu ‘Gdje nam je kraj?’ zabilježio sljedeće:
‘Dan mrtvih. Možda najbolji trenutak da se počnem pokapati. Nakon xy godina odlučio sam otvoriti jedan svoj tajni dosje, ono, kao tajna služba… Pa tko želi, može vidjeti kakvo je to bilo mučenje. Daleko je to od Stasija…. Nitko te ne može mučiti koliko se možeš mučiti sam… Dvije i pol godine nepotrebnog, besmislenog, uzaludnog mučenja, stranica po stranica.’
Priču koju najvjerojatnije nikad nećete vidjeti na papiru (osima ako si je sami ne ispišete) možete preuzeti ovdje.
Odlomak iz priče za one najtolerantnije:
…bio je mrzovoljan od bahatosti, zlopamtilo opasano arogancijom, naduto kao krava što se nažderala djeteline, i to samo one s četiri lista. Što ga je drugo, nego sreća sama, dovelo na most? Ego mu se hranio Basnanovim obećanjem i susretom koji je pripisao svojim sretnim zvijezdama. Rugao joj se, kažnjavao je otresitim odgovorima i spuštao joj kad god mu se pružila prilika, samo zato jer je ipak odlučila ostati nakon posljednje svađe. Likovao je zbog njene slabosti, olako odbacujući pomisao da bi to mogla biti i ljubav. A sad je bio idealno vrijeme za novu pakost, trenutak njegova trijumfa. Roman je poslan izdavačima. Nakon Basnanovih riječi, uvjeravanja i konačnog slova nepisana ugovora, nakon svega što je i sam osjetio, ovo je trebala biti puka formalnost, a grabež za njim i njegovim umjetničkim proizvodom uslijediti već za koji dan. Čim netko od izdavača pročita prve retke.
– Hoćeš li mi barem odati naslov romana?
– Neću. Imat ćeš ga uskoro prilike vidjeti u izlozima. Nećeš moći promašiti. Na njemu će pisati moje ime. Njega znaš.
– Okrutan si.
– A ti si…
Zblesirao se, a morao je nastaviti odlučno ako je znao gdje želi stići i do čega dovesti. Jebi ga, nije. Imao je hiljadu genijalnih stranica u glavi, pred sobom, više desetaka kopija u mailovima zatrpanom sent folderu, ali nije znao što bi joj rekao sada, makar jednu jedinu grubu riječ, a da ne bude laž. Nije bio načisto sa samim sobom, i nije ju mogao otjerati samo tako. Ne bi si oprostio pogrešku. Nije, nije, nije, nije ovo, nije ono, a nije ni to. Ali što onda jest? Naravno da joj je zamjerao, ta tko ne bi, što je nakon toliko godina odustala i dignula ruke od njega, maknula ih s njegovih ramena dok je piljio u točku te posljednje, davno napisane rečenice, kao da je ona ključ, kao da se proklinje što je toga dana kažiprstom desne udario tu neuglednu, mrvicama posutu tipku iznad desnog, onog grrrr, ljućeg Alta, prije nego što će, zadovoljan napisanim, sve snimiti. Ne lupaj točku, jebemu, ma da si toga dana napisao dvjesto neprejebivih stranica! Ne lupaj, ako nisi završio roman! Ne lupaj! Prokletstvo je to koje se navuče lakše od prehlade u čekaonici…
Dignula je ruke od njega, nakon dvije godine, kada je shvatila da je ista rečenica ostala tu gdje ju je ostavio, da je ona i baš ona uvijek tu – PROKLETA BILA – samo se točka na kraju rečenice smanjivala ili povećavala, postajala Arial, bivala snimljena kao Times New Roman točka, a onda se budila kao Century točka veličine 21. Do popodneva već bi mu se smijala Comic Sans MS. Točka. I to je bilo jedino što se mijenjalo. Ponekad bi točka zbog svoje glomaznosti zavladala ekranom, često bi narasla do sedamdeset i dvice pa padala u novi red, no to je bilo najdalje dokle je stigao Hrvoje. Niti najmanja, neprimjetna, sitna sićušna kad je točka točkica bila, kada se činilo da je riječima otvoren put i da ih nema više što zaustaviti, nije se dogodilo ništa… Ništa novo. Mišići su i dalje atrofirali od nove doze višesatnog sjedenja, sve je manje snage bilo za skok. Nepredvidljive suze što su odavale očajnika počeo je sušiti prinoseći žar cigarete neposlušnom oku, ne bi li nekako zapalio fitilj ideje sposobne razoriti bolesnu učmalost. Ništa. Nije išlo i točka. Baš zato, baš ih zato nije smjela dići.
Jelena…