Nakon deset dugih godina, evo me opet malo u fantastici.
Zbornik književne fantastike “Iza uma II” možete preuzeti ovdje, a moj pričvajz možete posrkati malo niže, odmah ispod naslovnice.
ODLUKA
U trenutku kad je popularni spiker Infernational Geotraffica izdeklamirao prognozu zagađenja za sutra, objavio početak političkog sata slobodne političke aktivnosti, sav ozaren namignuo narodima i iskopčao se na sat vremena iz medijskog života Zemlje, sivi savjetnik za obnovu prirode i Naturmeisterov sluga pokorni pokucao je na vrata raskošne, prozračne, profiltriranim sunčevim zrakama obasjane i biljkama napučene Dvorane černobilske evolucije Raybanskih dvora u kojoj su se donosile najdelikatnije odluke, od presudnog značaja za kontrolirano upravljanje prirodom i društvom.
„Da?“ začuo se lijeni glas.
„Faundo Flores je, gospodine Naturmeisteru…“
Naturmeister Globalmund Muller sjedio je na sedefnoj plohi radnog stola ameboidnog oblika, u tijesnoj maskirnoj odori koja se prelijevala u svim nijansama zelene. Trokrilni slijepi crvendać sjedio mu je na malom prstu i kljucao sjemenke, na dlanu uredno poredane duž linije života.
„Kakve nam vijesti donosiš, savjetniče Flores?“
„Ministarstvo za zaštitu okoliša…“
Prije nego što se zajapurio i skočio sa stola, Naturmeisteru Mulleru bradica je stala titrati kao grančica po kojoj u ljuti boj stupa četa osmonogih mrava. Potres Naturmeisterovih slabinsko-trbušnih masa izazvao je spektakularni val nijansi zelene na njegovu odijelu. Čim je nogama dotaknuo tlo, nekontrolirano je eksplodirao, a kapljice sline poletjele su mu iz usta kao tekućina za čišćenje prozora iz bočice s raspršivačem.
„Oni uvijek okolišaju! Čemu služi Ministarstvo za zaštitu ako neprestano okoliša? Čemu? Onda ću ja sam donositi odluke, bez svih tih nepotrebnih savjetodavnih institucija i njihovih institutleka, koji će mi klingonac Ministarstvo?!“ provalila je ozlojeđenost, karakteristična za čovjeka najvišeg ranga.
Prestravljen buđenjem Naturmeisterove prirode i iznenađen naglim gubljenjem prsta pod svojim nogama, žustrim podizanjem Mullerove ruke uvis, tusti crvendać, nesposoban za letenje, pao je u posudicu za vodu terarija s dvorepom iguanom zakržljalih nogu, koja se, poškropljena, počela snažno bacakati.
„Klingonac, gospodine?“
„Ništa bitno, Flores, samo nisam htio biti vulgaran pa reći… To je iz neke drevne kultne serije koju… Da ti sad ne objašnjavam.“
„Razumijem.“
„Nego… Gdje smo mi stali, Flores?“
„Ministarstvo za…“
„Za kiticu, Flores… Ali ne cvijeća! Čemu oni služe, Flores, čemu? Iskreno?“
„Gospodine“, uzdahne Flores kao profesionalac kojem je s vremenom postalo naporno ponavljati jedno te isto, da plaće nisu loše i hrane tisuću pristojnih djelatnika na visokim, višim pa i onim osrednjim položajima, plus njihove plemenite i poluplemenitaške obitelji… „Od nečega i oni moraju živjeti, gospodine“, trudio se Flores zvučati što suosjećajnije.
„Ali Flores, država nije ubožnica nego ubojica! Možda ubija iz milosrđa, ali ubija!“
„Znam, gospodine, ali postoji i Ustav.“
Naturmeister je nakrivio usta i podigao desnu obrvu, gustu poput kakve naftne mrlje.
„Od kada to, Flores, molit ću?“
„Odvajkada, gospodine.“
„Dobro, i što kaže?“
„Da zakone treba poštovati.“
„Koje?“
Flores usiše porciju novostvorenog kisika koju mu je izduženim nosnicama, poput žrtve, prinijela minijaturna prašuma u dvorani.
„Najprije predstavnika vlasti, a onda i prirodne.“
„Silno me raduje to što čujem, Flores! Ustav je svetinja! Prirodu treba čuvati!“
„Našu, gospodine.“
„Našu prije svega!“
Oraspoloženi se Naturmeister stražnjicom usidrio na brid stola, podbočio se rukama i prekrižio noge.
„A što za konkretan slučaj kažu oni klaunovi s Instituta za rekonstrukciju prirodne ravnoteže?“
„Slažu se sa svakom pozitivnom odlukom Ministarstva za zaštitu, gospodine.“
„Ma da, najbolje tako“, brizne lagano u novu šizu Naturmeister Muller. „Pametnjakovići se slažu s preporukom koja ne postoji…“ Lice mu smežuralo od nametnute misaone vježbice. Usnama je oformio mesnati krater, a potom je lukavo zaškiljio.
„Čekaj malo, čekaj… Na čijem su oni platnom spisku, Flores?“
„Na našem, gospodine.“
„Briši ih, Flores.
„Već jesam, gospodine.“
„Dalekovidno, Flores. Možeš si podići plaću.“
„Već jesam, gospodine.“
„Šest posto?“
„Točno toliko, gospodine.“
„Odlično, Flores! U vas se čovjek stvarno može pouzdati! Trebalo bi vas i unaprijediti.
„I to je učinjeno, gospodine…“ Flores se naklonio i dlanom lagano pritisnuo grudni koš. Naturmeisterovo se lice ozarilo.
„Da pogađam…“ Naturmeisterov kažiprst i pogled su se već nalazili visoko u zraku. „Viši savjetnik?“
„Tako je, gospodine.“ Flores se opet naklonio, ovoga puta dovoljno duboko da vršcima prstiju može dodirnuti pod.
„Pa čestitam, viši savjetniče Flores!“
„Hvala, gospodine.“
„Možete li mi sada nešto i savjetovati?“
„Možda jedan ne pretjerano hladni, prirodni životni sok, s nekoliko bistrih kapi izvorske vode i kriškom limuna?“
„Fantastična ideja, Flores!“
„Samo što nije, gospodine!“
„Vjeruj mi, Flores, fantastična je!“
„Nisam mislio…“
„Bravo, Flores! Tako treba! A sad trkom po sokić!“
Krila masivnih vrata istisnula su ušiljen i mrvicu predugačak nos višeg savjetnika Faunda Floresa dok se unatraške povlačio iz dvorane. Obilje bilja upilo je potmuli tresak i progutalo jeku, a škljocanje brave utopilo se u glasanju rijetkih i rijetko ružnih ptica. Naturmeister Muller prekrižio je ruke na leđima i okrenuo se velikoj reljefnoj karti nadnacionalnih parkova, obilježenih krupnim markerima nalik na kvrgave gljive. Po rubovima karte penjao se dlakavi bršljan golemih, mesnatih, sočnih listova. Naturmeister Muller odgurnuo je jedan veličine zahodske daske kako bi bolje razmotrio lokaciju novog nadnacionalnog parka na prijedlog Vijeća natprirodne obnove. Odobriti… ili ne?
Nakon svega desetak sekundi provedenih u umirujućem okružju propupale prirode, Naturmeister Muller je shvatio da neće biti lako odlučiti. Trebao mu je savjet, hitno. Poželio je odmah poslati po Floresa, ali savjetnika je maločas otpravio po moćni sok. U međuvremenu, Naturmeister Muller je ipak donio nekakvu odluku – sjesti za računalo koje je, s izuzetkom ekrana, bilo presvučeno mekim, vlažnim, umirujućim krpicama tamnozelene mahovine.
S računala je najprije otrgnuo komad mahovine veličine standardnog rupčića i ispuhao nos. Nakon pripremnog nakašljavanja, ležerno je otplovio do stranice sa širokom lepezom egzotičnih novoživotinja za ukrašavanje rezidencijalnih vrtova i palača. Toliko ga je očarala ponuda flore i faune da je Floresa primijetio prekasno, a da se ne uplaši.
„Flores“, podviknuo je na savjetnika pa skočio iz fotelje da ga prekori svisoka. „Šuljate se oko mene kao duh!“ Flores odloži pladanj s čašom soka na stol.
„Ispričavam se, gospodine.“
„Nema veze, Flores. Ionako vas trebam.“
Viši savjetnik je napravio korak unazad pa sklopio ruke, signalizirajući da stoji na usluzi. Naturmeister je otpio gutljaj soka.
„Zavod za sukob društvenih i prirodnih interesa, kakav je stav tih biljčica gore?“
„Tražili su još puno sredstava i još malo vremena, gospodine.“
„Barem su nešto tražili, inače samo vegetiraju… Sredstva im odobri, vremena nema. A Agencija za nuklearne ekorekonstrukcije?“
„Oni traže dodatna sredstva, ali na našoj su strani.“
„To su životinje, Flores! Cijelu bi kuglu svojim megatonama preorali preko praha i pepela i preuredili u jedan veliki rezervat! Sreća je da postoje mehanizmi kontrole!“ vikao je Naturmeister i udarao se šakom po prsima.
„Slažem se, gospodine“, oglasio se Flores bezbojnim tonom, djelujući poput sredstva za smirenje.
„Nego… sjećate li se, Flores, one stare parole Poslije černobilja – izobilje, kojom su naši prethodnici gurali prijedlog? Ubrzo je uslijedila i prva černobilizacija, kao posljedica brižljivog planiranja i hrabrih odluka, a ne one sretne slučajnosti proizašle iz nebrige i dotrajalosti one smiješne nazovielektrane prije o-ho-ho godina? A sjećate li se, Flores, priče o crnim ciklamama koje su na testnim područjima rasle već nekoliko godina poslije te pionirske eksplozije? Zbog njih je i nastao termin černobilje, sjećate li se?“
Naturmeister je napravio veselu, ali toliko nespretnu piruetu da se na kraju morao uhvatiti za sedefni rub, kako ne bi pao i zgnječio paperjastog pitona koji je odnekud ispuzao i ovio se oko noge stola.
„Kako ne bih, gospodine, kako ne! Bez tog se ne može položiti stručni ispit za savjetnika!“ povisio je Flores glas koji je podrhtavao od ranjene taštine zbog prizvuka podcjenjivanja njegovog općeg znanja. Ipak, milina koju je izazvalo
letimično prekapanje mislima po studentskim danima provedenima po atomskim re-ekonstruktorima i simulatorima nuklearnih eksplozija Sveučilišta, brzo mu je povrijeđen ponos bacilo u zapećak. Smekšanim tonom, nastavio je pomirljivo, perfidno preuzimajući autoritet učitelja u svoje ruke: „Ali naučili smo nešto iz te tragedije, zar ne? Da greške…“
„Da, Flores, iz te smo grčke tragedije naučili…“, prekine ga pretpostavljeni.
„Iz ukrajinske tragedije, gospodine…“, ispravio je Naturmeistera Flores pa smjerno oborio pogled.
Naturmeister Muller ošinuo ga je s nekoliko gromovitih pogleda pa nadmeno nastavio: „ …iz povijesne ukrajinske tragedije smo naučili da greške ne treba ponavljati – njima treba upravljati! Nego, jesmo li s ovim institucijama zadovoljili formu i držali se procedure, Flores?“ upita Naturmeister nakon još jednog gutljaja osvježavajućeg napitka. Flores kimne pa pristupi izvođenju složenog savjetničkog manevra u zadnjoj fazi odlučivanja, pokazujući uzgred i širinu znanja. „A Zagreb trideset i sedme, nakon stotinjak megatona utučenih u restrukturiranje?“ sjetno reče, pogledavajući usput na sat, „Večerat ćete ovdje?“
„E, Zagreb, Zagreb! Zagreb, meine Liebe…“, živa sjećanja zatomila su Naturmeisterovu glad i stvorila uvjete za preskakanje večere, što je bila prava rijetkost.
„Kakav je to kaos bio, a vidi danas – pravi rezervat prirodnih raznolikosti! Neke jedva spojive sa životom! Ne postoji uzalud termin ružnolikosti! Još se živo sjećam i onog bambi booma, kad su se nakotile one male odvratne goluždrave srnice… Koliko je prošlo od nuklearne rekonstrukcije do službenog otvaranja Zagrebačkog nadnacionalnog parka… podsjeti me, Flores?“
„Dvadeset i sedam godina je prošlo od zadnje eksplozije, gospodine… Ali ta je bila više… estetska.“
„Vidiš? A nekad je trebalo proći i pedeset! Što ja uvijek govorim? Priroda se pobrine, čak i ubrza stvari sama! Samo je treba malo potaknuti!“
Naturmeister Muller razgrnuo je gigantske listove čudnovate paprikonoplje čiji su se listovi mogli pušiti, a od zrelih rumenih plodova raditi izuzetno ljuti, ali i cijenjeni paprikaši, otkrivajući red crvenih gumbića iznad kojih su mirovale drevne keramičke telefonske slušalice.
„Samo treba podići slušalicu, Flores, pritisnuti gumbić i… Bum! Novi naturpark niče već za desetak godina! Kladim se!“ cvrkutao je s neskrivenim ponosom.
„Ima jedan mali problem“, upao je Flores u lepršave misli Naturmeistera Mullera, drsko i spretno poput desperadosa u vagon prvog razreda, „tamo žive ljudi.“
„Kako to misliš, žive? Zar opet?“
„Ima jedan milijunski gradić i nekoliko većih zaselaka…“
„Pa zar su oni prepreka?“
„Ovisi.“
„Hm“, štipkao se za pozamašni podbradak Naturmeister, kao da razmišlja, može li progurati neki hitni zakon o raseljavanju?
„Prekasno.“
„Prisilna evakuacija?“
„Preskupa.“
„Opće upozorenje o radikalnom zahvatu i dobrovoljno udaljavanje?“
„Prekomplicirano. Podrazumijeva odštetu za napuštenu imovinu.“
„Nije li taj zakon ukinut, Flores?“
„Nije gospodine.“
„Podsjeti me… Znači, odgoda ili odluka… Flores?“
„Upravo tako, gospodine.“
„Reci mi samo još nešto, Flores… Struktura stanovništva?“
„Radnici i seljaci, gospodine.“
Naturmeister se u trenu smrknuo, ali se na izmaku istog trena i raspametio.
„Flores, pa što mi to niste odmah rekli!“
„Niste me do sada pitali, gospodine.“
Naturmeister Muller je udario šakom o dlan pa krenuo obilaziti oko stola.
„A ništa… Narast će opet. Barem su oni kao trava. Zgaziš ih, oni opet izrastu“, ravnodušno je zaključio, zatvarajući krug.
„Još ću vas jednom pitati…“
Flores se sasvim približio Naturmeisteru kako bi mu se mogao, školski i po utvrđenom protokolu savjetovanja, unijeti u lice.
„Ljudi, gospodine?“
„Ljudi su je uništili, Flores!“
Flores uvuče vrat, nakrene glavu i sklopi ruke na trbuhu poput skrušena grešnika.
„Radnici, seljaci ili… mi?“
Naturmeister je svojim pogledom pokušao na brzinu sasjeći Floresov, no ubrzo je popustio, zabacio glavu i zakolutao očima.
„Nemoj da me sad zaboli glava, Flores!“
„U redu, gospodine.“ Viši savjetnik Flores ponovno je ispravio svoje tijelo u položaj pun samopouzdanja. „Onda vam savjetujem da donesete odluku.“
„Ozbiljno, Flores?“
„Najozbiljnije.“
„Znao sam da mogu računati na tebe, Flores! Trebam li nešto potpisati?“
Flores izvuče nalivpero.
„To ću ja srediti.“
„I još nešto…“ dosjeti se Flores, pa ponizno obori glavu.
„Obratili ste mi se sa ti, gospodine.“
„Zato jer si divan, Flores!“
„Hvala, gospodine!“
„Jednog bi me dana mogao zamijeniti na mjestu naturmeistera!“
„Hvala!“ ozari se Flores.
„To je bila šala, Flores.“
„Da, gospodine“, pokunjeno se oglasio Flores pa se brzim, kratkim koracima zaputio prema teškim okovanim vratima, najmračnijoj točki obasjane dvorane.
Vrteći glavom i smješkajući se, Naturmeister Muller se odšetao do crvenih telefona i podignuo prvu slušalicu.
„Predstojnik ureda za međunarodne projekte i projektile Noine Nuklearke, pokoljnik Marlon Bombrando! Što zapovijedate, gospodine Naturmeisteru? začuo se glas.
„Odluka je donesena.“
„U redu. Broj rješenja?“
Naturmeister ušuti na par sekundi preokrećući očima.
„Rješenje broj … broj… Neka bude pet stotina i šest.“
„Sa crtom?“
„S točkom, pobogu! Zašto bi bilo sa crtom?!“
„Prošlo je bilo sa crtom. Ne znam, u redu, kako kažete, neka bude… Broj telefona?“
Naturmeister Muller duboko udahne pa podvikne na vojnika.
„A gdje to piše, molit ću lijepo, potpokoljniče Bombrando?“
„Pokoljnik, gospodine. Na telefonskom aparatu, gospodine.“
„A, to. Broj četiri-četiri-tri-pet-sedam.“
„U redu, gospodine.“
„Mogu li pritisnuti gumb?“
„Pulsno ili megatonsko biranje?“
„Puls?“ čudio se Naturmaister. Liječnici na terenu uvijek govore kako je jedva čujan… „Megatonsko, potpokoljniče, megatonsko! Bolje mi zvuči!“
„Pokoljnik, gospodine. Pričekajte trenutak, provjeravamo putanju i usklađujemo zadnje parametre s površinom budućeg parka…“
„Mogu sad?“
„Samo čas…“
„A sad?“