U doba boleštine, možda interes za lijepom knjiženošću počinje kašljucati, ali na sreću, bolest nema nikakvog učinka na literarne monstrume! E pa dragi čitatelji i čitateljice, evo jednog takvog primjera, monstruozne kandidatkinje za moju zbirčicu kratkih šljukotvorina “Kao drek na šibici”, priče:
“Tko se dupelizaca laća…”
Branimir Brstilo, aparatčik čiji su podaci poznati svim utjecajnijim političkim strankama, oduvijek je bio okružen dupeliscima. I godilo mu je to godinama. A onda mu se jednoga dana, takoreći – ogadilo.
Jednostavno, naizgled. Dozloprdilo mu. Mnogo kompliciranije bilo bi prokljuviti zašto. Zašto je samo tako, najednom, Branimir Brstilo odbacio ulizivanje, nježno svakodnevno uplivavanje podređenih na stražnji ulaz.
Sjeo je jednog popodneva Branimir Brstilo u fotelju svoga ureda na drugom katu. Možda je prvi puta u svom životu bio u uredu iza pet sati. Pokrenuo je računalo, možda prvi puta u svojoj karijeri, iza pet sati. Bez imalo sumnje i dvojbe, prvi puta u životu i karijeri, samostalno je počeo pisati dopis, u stvari popis, listu kolega, suradnika i podčinjenih, redom dupelizaca, kojima će poslati poziv na izvanredni sastanak kolektiva.
Bio je to nemušto sročen dopis, ali dovoljno jasan. Kliknuo je mišem na “send” i to je bilo to.
Ljudi su došli. Posjedali su šutke u zakazano vrijeme u rezerviranu dvoranu. Sekretarice, tajnice, referenti, djelatnici ureda i službi, zaposlenice sektora i odjela…
Branimir Brstilo popeo se za govornicu, dograbio mikrofon te bez pozdrava, bez pogleda, bez imalo okolišanja, bez prenemaganja, zagrmio.
– Znate što, dragi moji? Od danas više ne čmarim (lapsus lingue!) za vas! Fućka mi se! Svi me redom možete lagano poljubiti u dupe!
Sišao je s s pozornice zadovoljan predstavom koju je upravo odigrao i uzdignuta čela, bez pozdrava, bez skretanja pogleda, napustio dvoranu.
Branimr Brstilo vratio se u svoj ured, sjeo u fotelju i trijumfalno pljesnuo rukama, pun sebe i pun zadovoljstva što im je sve skresao u lice ne birajući riječi.
A možda je trebao.
Umjesto da ga svi dosadašnji timaritelji njegove stražnje sfere zamrze, da zaborave njegovu pozamašnu dupelizalicu i prestanu mu se dodvoravati, Branimir Brstilo bio je narednih dana obasut poljupcima sa svih strana. Bombardiran. Kad se napokon izvukao, nije znao gdje mu je dupe, a gdje glava. Zbrisao je na bolovanje, a ubrzo potom otišao je i u prijevremenu mirovinu.
Još je barem desetljeće vukao posljedice PTSSP-a (posttraumatski sindrom serijskog poljupca) i vucarao se od psihića do psihića. Prepričavajući nedaću koja ga je zadesila, čas je tvrdio da je jedva izvukao živu glavu, a čas kako je u posljednji čas spasio dupe. S vremenom je i psihićima postao toliko naporan da su mu uz osnovnu dijagnozu, namjerno, mnogi od njih dodali “bipolčmarni poremećaj”.
Križni put Branimira Brstila ipak je imao svoju svjetliju stranu i donio pozitivne promjene u društvu – vrlo je brzo usvojen zakon, Branimiru u čast nazvan Trpimirov zakon (jer je, jelte, jadni Branimir puno trpio) kojim se svim funkcionerima, bili oni visoki, niski, mršavi ili debeli, blijedi ili preplanuli, omogućava ostvarivanje beneficiranog radnog staža.
