Priča ‘Bog uzima, bogat daje’ diplomirala je 2022. godine na konkursu za kratku satiričnu priču Nušićijade u Ivanjici kao 3. u klasi (selektor Bojan Ljubenović)! U Ivanjicu sam, kako tamo vole reći, došao kao gost, a otišao kao prijatelj. A kao prijatelj mislim se dogodine i vratiti! Hvala Nušićijadi, hvala Ivanjici i svim srdačnim i dragim ljudima koje sam tamo upoznao, makar i na svega pet minuta! Vrijedilo je više od svih blaga ovoga svijeta (a i onoga, ako netko misli da tamo ima blaga). Sve skupa bilo je previše emotivno da bude zaboravljeno, bilo je previše dragocjeno da bude izgubljeno!
Прича:
Tu šestu minutu šestog popodnevnog sata 24. prosinca, a ujedno je to bila i 666 minuta njegova neprekinuta rada tog dana, Pajo Paleta vjerojatno neće zaboraviti nikada. U tom je šezdeset i šestom Pajinom prekovremenom satu u prosincu Bog odlučio stupiti na scenu, ali kako zbog reputacije u pravilu prihvaća samo uloge pravednika i dobričina, na binu je poslao sudbinu. Vražja je sudbina, kažu, mrtva hladna uplela prste (iako su promrzli prsti na sklopki nedvojbeno bili prsti Paje Palete) u život skromnog skladišljakera iscrpljenog od rmbanja i umornog od poštenja pa pokrenula hidrauličnu prešu za kartonsku ambalažu u nezgodnom trenutku – dok je Pajo Paleta bio do grla u preši i nogama gazio i gnječio papirnatu masu kao da je zrelo grožđe. Sudbina je, kažu, htjela (a ako se uplitala, pokretala i, na koncu konca, htjela, očito je imala nešto protiv njega, neke neraščišćene račune s njim) da Pajo Paleta, višestruki pobjednik krvavog nadmetanja za radnika mjeseca, toga dana zamalo nasmrt iskrvari i zauvijek ostane bez lijeve noge.
Ležeći u bolnici s jednom nogom u krevetu, a s drugom u grobu, Pajo je Paleta, u dubokoj groznici, u bunilu koje proždire svjetove, paleći i gaseći svjetlo na kraju tunela, danima i noćima neprekidno ponavljao:
– Oprostite mi, ja sam kriv. Neće se ponoviti, obećavam! Ja sam kriv, neće se ponoviti, časna riječ! Greška je moja, samo moja, nisam htio, neće se ponoviti. Ja sam kriv, odbijte mi od plaće, sam sam si kriv!
Ni liječnici koji se nikako nisu mogli usuglasiti je li Pajo više mrtav ili manje živ, ni medicinske sestre koje se nisu mogle dogovoriti čiji je red brisati i prati Pajine tjelesne izlučevine, niti dežurni svećenici koji su lutali hodnicima poput aveti tražeći bilo kakvo tijelo na samrti i koji nisu mogli odrediti je li Pajo kriv ili prav, vjernik ili bezbožnik, a niti generički lijekovi za koje se nije moglo reći vrijede li još ili im je istekao rok trajanja, nisu mogli zaustaviti ludilo Paje Palete, bujicu riječi od kojih je njegova podsvijest pravila spektakularni vatromet krivnje i kajanja, sve dok jednog popodneva Pajo, sam od sebe, nije došao k sebi.
Paji su Paleti, niti pet minuta pošto je otvorio oči, na njih navrle suze. Oko njega sjedili su predstavnici tvrtke za koju je desetljećima radio s buketima svježeg cvijeća u rukama i suhim, ukočenim licima. Jedan od ljudi u odijelima i kravatama koje nikada nije vidio, samo je načuo da negdje postoje i imaju moć pretvaranja prekovremenih sati u neplaćene, sposobnost preobražavanja državnih praznika i svetih nedjelja u najobičnije radne dane ili manjak intelektualnih sposobnosti upravljačkih tijela u višak radne snage, ustao je i s visoka, ali hineći da je manji od makova zrna, pružio Paji Paleti list papira s vojskom riječi na čelu s memorandumom i tamnim pečatom tvrtke na začelju, kojeg je jahao stameni, plavi potpis
direktora.
S danom tim i tim, zbog razloga tih i tih, radniku Paji Paleti uručuje se…
U tom momentu, Paji Paleti kao da je život stao. Na nogu. Ustima suhim poput njegova tekućeg računa gutao je, a očima vlažnim poput njegova jednosobnog podrumskog stana čitao je pismo kao da je sveto.
Pajo Paleta, bez sumnje, dan kada je nogu izgubio pamtit će do kraja života. Ali ovakav nesebičan dar, ovakve brigu i suosjećanje onih koji žive na visokoj nozi prema onima koji su do nogu potučeni, čin kojim svojem bespoštednom radniku njegova firma daje nogu, pamtit će (se) vječno.
