Nekoć davno, u surovim prapočecima njegova pisanja, Denis Giljević, zadnja truba hrvatskog književnog orkestra, bio je opsjednut biografijama besprizornih likova koji su besciljno lutali njegovom tintarom tražeći način da godine i godine Giljevićeve glave zamijene za 15 minuta slave… Pa im je Giljević iznenada odlučio ponuditi izlaz iz baruštine ispisivanjem njihovih neautoriziranih biografija. I dok su ‘biografije’ punk stara i heavy metal stara pronašle svoje mjesto pod zjenicom čitateljeva oka (objavljene su u zbirci ‘Lift’, skupu najboljih priča Monitorova natječaja), biografije folk stara i novinara sudbina još i danas šuta vedrim webom… Zasluženo? Samo bog zna, a njega (nikad) nema…
Folk Star – Arimir Chobain
Arimir Chobain rođen je u gorskom selu Vonjevu u imućnoj i mnogobrojnoj seoskoj obitelji. Kao deveto, najmlađe i najosjetljivije dijete, vrlo rano počinje osjećati nedostatak ljubavi i pažnje od čega ubrzo kronično pobolijeva. Kada to prezaposleni roditelji napokon primjećuju, šalju petogodišnjeg Arimira najpoznatijim liječnicima, ali već je prekasno. Najsuvremenije dijagnostičke metode koje novac može platiti otkrivaju malom Arimiru duboke rane na duši i kamen na srcu. Dijagnoza: insuficiencio amores. Liječnici su jedinstveni kao nikad do tada. Arimiru nema spasa – dječak će pjevati i umrijeti.
Arimir raste, oči mu se pune suzama, ali bol je još uvijek neizreciva. U petom razredu osnovne škole, Arimir se zaljubljuje u Maju, učenicu trećeg razreda, ali ga ona odbacuje kako bi se mogla bezbrižno igrati s lutkama. Arimir je nesretniji i bolesniji no ikad, ali stvar izmiče kontroli tek mjesec dana nakon Majina odbijanja. Unatoč nacionalnoj kampanji da se opasne tvari drže izvan dohvata djece, Arimir kopajući po očevom ormaru nalazi harmoniku i nitko više ne može spriječiti najgore.
Arimiru se prsti doslovce lijepe za očevu harmoniku i on odlučuje svoju bol izraziti kroz glazbu. Tako nastaju njegove prve pjesme “Evo svibnja, a Maja nikako” i “Boli tebe Majo, a i mene malo” koje izvodi isprva pod Majinim prozorom, a u godinama koje slijede te usprkos njegovoj mladosti, i pod znatnim utjecajem rakije Majina oca, krišom ukradene iz njihova podruma. Arimir time ne stiče Majinu naklonost, ali stiče svoju prvu publiku i jedina gostionica u selu puni se svakodnevno sve većim brojem seoskih muževa koji uz pjesmu i veću količinu ljutih, iskreno suosjećaju s Arimirom. Gostionica će, zahvaljujući u pjesmama opjevanoj nesretnoj ljubavi Arimira i Maje, kasnije postati poznata kao “Kuća plača” i kultno okupljalište nesretnika iz svih krajeva svijeta, ali će ubrzo i promijeniti ime u “Dom suza” zbog učestalih nesporazuma, pa i fizičkih sukoba osoblja s nepismenim gostima oko toga tko zapravo plaća.
Želeći proširiti glazbene vidike, Arimir upisuje novootvorenu srednju umjetničku školu u susjednom selu Brabonjevcu, smjer harmonika. Tamo pod pritiskom školskih obaveza ubrzo zaboravlja Maju, ali se i ubrzo nakon toliko željenog duševnog olakšanja podjednako snažno zaljubljuje u dvije djevojke sa sela, Milicu i Dragicu. Arimirova se patnja nastavlja, ali – srećom po kulturnu baštinu – i stvaralački zamah jednog mladog glazbenog genija kakvim se smatrao. Arimir osjeća da mora podijeliti tugu s nekim pa ubrzo osniva grupu kojoj daje ime “Bezdušnici” jer od članova zahtijeva da ostave dušu svirajući ili da se ostave sviranja. Marljivo piše i sklada pjesme za “Bezdušnike” inspiriran svojim novim ljubavnim jadima, ali i spoznajama o postojanju i snazi rime usvojenima na redovnim školskim satovima. Tako nastaje prvi veći hit “Zgarište rima”, koji započinje stihovima:
Tukla si štene, ja sam ga branio
Tukla si mene, kad sam ga hranio.
Jadno bilo bi štene da nije mene.
Promrzlo i gladno, ti đubre gadno…
Ove će se riječi mnogo godina kasnije naći uklesane u spomen ploču koju će podići djelatnici škole u spomen na svog najperspektivnijeg đaka. Uz pjesmu “Zgarište rima” nastalu praktično iz jedne Arimirove domaće zadaće i, kritičari su se složili, odstupanja od njegove pozitivne opsjednutosti vlastitim emotivnim tegobama, nastaju i pjesme primjerenije ovoj prvoj fazi njegova stvaralaštva kao “Iz sela mirišu mi tijela”, “Kakao sam i plakao”, “Milice, rezat ću žilice” i “Pružam ručice, ali Dragice lice iza je žice”. Bezdušnici sviraju svakodnevno po Brabonjevcu i okolnim selima, a Arimir počinje vjerovati da je došlo vrijeme za izdavanje prvog albuma. Kako na vidiku još nema zainteresiranih izdavačkih kuća, potrebna sredstva za taj važan korak u karijeri pokušava namaknuti od bogate obitelji, tj. oca, ali ne dobiva ni riječ ohrabrenja, a kamoli novac. Arimir nikad nije želio govoriti o svom prvom i posljednjem sukobu s ocem pa je sve ostalo obavijeno velom tajne do trenutka kad Fedor Kartica, novinar utjecajnog lista “Dnevni bljuzgaj”, nije pronašao Arimirovog oca u polju za vrijeme žetve. Ovaj mu je, izmučen i slomljen najsuvremenijim žurnalističkim metodama za uzimanje izjava, jednom rečenicom objasnio pozadinu cijelog sukoba sa sinom: “Htio sam da mi sin bude seljak, a ne seljačina!”
U međuvremenu, Arimir zapada u tešku duševnu krizu uzrokovanu Miličinim i Dragičinim tvrdoglavim odbijanjem da se unatoč njegovom golemom trudu zaljube u njega. Štoviše, Milica i Dragica zavode sve muškarce u Brabonjevcu, jasno mu dajući do znanja da ga ne bi uzele ni da im svira na svadbi. U tom burnom vrtlogu suprotstavljenih osjećaja, Arimir piše pjesmu “Vi u rijeci, ja u piću, skončasmo našu priču” koja mu donosi manje uspjeha, a više neugodnosti jer već nakon prve izvedbe na koncertu Bezdušnika u Gornjem Donjevcu, nestaju Milica i Dragica. Tek nakon opsežne policijske potrage njihova su tijela pronađena pokraj rijeke Tužne nizvodno od Brabonjevca, a sumnja, naravno, pada na Arimira. Ubojica nikad nije pronađen, Arimir nikad formalno optužen, ali ga posljedice ove sumnje prate još neko vrijeme. Osobito u školi gdje do njena završetka više nije dobio niti jednu odličnu ocjenu.
Arimir završava školu praznih džepova i srca, pun mržnje i jada, svjestan činjenice da mu je uspjeh u tinejdžerskoj dobi izmakao. No upravo ta smjena osjećaja dat će mu snage za novi polet i otvoriti mu vrata uspjeha. Arimir piše pjesme posvećene otimačima njegovih nekadašnjih ljubavi pa tako nastaju zaista vrhunske “Metak za Boru”, “Metak za Alena” i “Metak za Ljubu” te još nekoliko manje snažnih Arimirovih pjesama kao što su “Metak za Vladu” i “Metak za Krešu”. Demo snimke šalje lokalnim radio postajama i već nakon prvog radijskog izvođenja, događa se ono o čemu je Arimir dotad mogao samo sanjati. Apsolutno sve izdavačke kuće u državi bore se kako bi dobile prava za izdavanje prvog albuma Bezdušnika, a Arimir i Bezdušnici na kraju potpisuju za Perje Records. Debitantski album “Metak za sve” bit će prodan u 4 milijuna primjeraka i što je još važnije, predstavlja početak nove faze stvaralaštva Arimira Chobaina koju će sam nazvati gangsta-folkom, i time sasvim nenamjerno udariti temelje novom glazbenom žanru specifičnog izričaja.
Slava Arimiru ne udara odmah u glavu, već on živi i dalje svojim ustaljenim ritmom gubitnika i mnogo vremena posvećuje boravcima u prirodi. Međutim, za jednog takvog boravka, ležeći u nabujaloj travi na proplanku oživjelom od proljeća, ispijajući toplo pivo, fućkajući moguće melodije za novi album i gledajući zvijezde, Arimir uočava ono čega za dosadašnjeg života nije bio svjestan – da postoje razlike u veličini zvijezda. Oboružan spoznajom da je on sam najveća zvijezda, već sljedeći dan saziva izvanrednu konferenciju za novinare gdje objavljuje raspad Bezdušnika i rođenje novog sastava.
– U želji da naglasim svoje porijeklo, revolucionarni pristup glazbi uopće i svoje zvjezdano nasljeđe, od sada se zovem Chobanche Guevara, a ime mog pratećeg benda apsolutno je nebitno. Točka! – rekao je Arimir tom prilikom i zauvijek se svrstao uz bok najvećih.
U proljeće 2001. izlazi album “U moga ganga nož i štanga”, remek djelo gangsta-folka.
“Harmonike imaju moć akupunkture, svaka nota ubod je na pravo mjesto”, “Muzički poticaj svima nama da poduzmemo nešto, brzo i jednostavno”, “Album koji sije nasilje, a žanje bol i suze” i “Svaka pjesma udara izravno u glavu, album je snažni potres mozga kakvog će malo tko preživjeti”, samo su neki od hvalospjeva oduševljene kritike.
Publika, koju pretežno čine mladi ljudi, svoje oduševljenje iskazuje ispunjavajući do posljednjeg mjesta svaku dvoranu u kojoj nastupaju Chobanche Guevara i njegov bezimeni bend, ali i puneći zatvore slijepo slijedeći poruku koju joj šalje njegov opaki gangsta-folk. Oduševljen ponajviše samim sobom, novinarima će nakon koncerta održanog u jednom takvom pretrpanom zatvoru izjaviti “kako je prekrasno vidjeti toliko mladih ljudi okupljenih na jednom mjestu”.
Mnogo kasnije, Chobanche Guevara pokajnički će tvrditi kako je bio krivo shvaćen, a sve zbog nemilog događaja koji će uslijediti dvadesetak dana prije službenog datuma izlaska njegovog trećeg albuma “Samo sila mila, kako bi bolja bila”. Taj događaj usmjerit će njegovu karijeru u sasvim neočekivanom pravcu.
Nakon jedne od brojnih press konferencija, Arimira presreće skupina nepoznatih mladića i on po prvi puta osjeća svoje pjesme na vlastitoj koži. Već pripremljeni album “Samo sila mila, kako bi bolja bila” nikad neće ugledati svjetlo dana, ali će se ubrzo nakon Arimirovog povratka iz bolnice pojaviti album “O nacijo, oj narode” za koji ponosno tvrdi da je napisan jednom rukom (druga mu je bila slomljena, znali su govoriti zlobnici), želeći naglasiti kako mu je ljubav prema vlastitom narodu najveća inspiracija. Nakon potpunog odbacivanja gangsta-folka kao svjetonazora (“Opet sam otkrio ljubav, ovaj put prema narodnim masama”), Chobanche Guevara 2004. godine izdaje album “Jedan narod, jedna pjesma, jedan Chobanche Guevara” koji će potući sve dosadašnje rekorde i izazvati pomutnju u svim boljim CD shopovima. Najveći hit s tog albuma “Sve bih vas izljubio, makar usne izgubio” nemoguće je ne čuti – pjesma dolazi iz stanova, tvornica, aviona, rudnika, dovoljno da neki počinju Arimira smatrati božanstvom.
Ovu će idiličnu sliku, doduše kratkotrajno, narušiti još jedna afera u čijem se središtu našao Chobanche Guevara. Diljem zemlje ljudi različitih dobi naprasno umiru bez vidljiva razloga, a jedino što povezuje njihove smrti je činjenica da su umrli s pjesmom na usnama. Sumnja pada na Arimira, tada već priznatu veličinu i najsvjetliju folk zvijezdu, ali od slučaja na kraju nije bilo ništa jer policija opet nije uspjela ništa dokazati. U jednim će novinama Arimir gušeći se u suzama, o tom slučaju jedva izjaviti:
“Olako su me optužili, ali takva su vremena. Ja jednostavno nikad ne bih mogao podići ruku, a kamoli glas na vlastiti narod i to ću uskoro pokazati. Ja, Chobanche Guevara, želim svome narodu samo dobro!”
Ove zagonetne riječi dobit će puni smisao samo mjesec dana kasnije. Chobanche Guevara i bezimeni bend izdaju album “Dobro jutro, narode!” koji tuče rekorde potučene prethodnim albumom. U godinama koje će uslijediti, Chobanche Guevara izdavat će između 18 i 27 albuma godišnje. Upitan jednom prilikom od Fedora Kartice, istog onog novinara koji je jedini uspio stupiti u kontakt s njegovim ocem, “nije li hiperprodukcija albuma način da se od lakovjernog naroda izvuče što više novaca i neće li to za posljedicu imati inflaciju kvalitete pjesama i inflaciju u državi općenito”, Chobanche Guevara odgovorit će riječima koje će utjecati na daljnji porast prodaje njegove glazbe.
– Činjenica je da će narod koji neizmjerno volim kupujući moje albume osiromašiti, ali bit će bogatiji, ako nizašto drugo, a ono za spoznaju od neprocjenjive vrijednosti – da je bitna ljubav, a ne novac – rekao je tom prilikom Arimir izobličen od boli i suza i ušao istog trenutka u legendu, a samo nešto kasnije i u luksuznu limuzinu koja će ga odvesti na trogodišnju turneju po svijetu.
Nakon iscrpljujuće turneje i izdavanja četiri live albuma, Arimir odlučuje prekinuti karijeru opraštajući se od svog naroda riječima: “Dao sam vam sve što sam mogao, čak i kada to nisam htio.“
Za Arimira ili Chobanche Guevaru više nitko neće čuti sve do 2071. kada će devedesetrogodišnji Chobanche Guevara pokušati svoj veliki come-back izdajući u vlastitoj produkciji album “Sve moje zarade” koji će neki zlobnici nazvati trenutkom iskrenosti, a drugi pak zlobnici zakašnjelom poreznom prijavom. Neuspješan povratak potpuno će uništiti inače vitalnog starčića Chobanche Guevaru, a smrt ga na spavanju iznenaditi u 95-oj godini i tako samo potvrditi zlokobne prognoze liječnika dane još u njegovom najranijem djetinjstvu.
IZMEĐU REDAKA, IZNAD STUPACA (necenzurirana biografija „Otrovnog pera“)
Iako je predviđanje profesije djeteta bila uobičajena zabava za visoku klasu, ugledna obitelj Nalist nije imala blagog pojma što bi njihov drugorođeni sin jednog dana mogao postati. Pomalo zabrinuta za mentalne sposobnosti djeteta koje nije iskazivalo ništa što bi barem u minimalnoj mjeri nalikovalo na tračak talenta i krajnje zabrinuta za svoj ugled u Udruzi zaslužnih roditelja čiji su članovi bili zahvaljujući prvom sinu, najvećem živućem glazbeniku s najmanjim brojem godina, ingenioznom Wolfgangu Amadeusu Nalistu, obitelj Nalist mogla je odahnuti kad je bucmasti Đuro navršio sedmi mjesec svog života i prepustiti se razočaranju. Prema znakovima koje su potvrdili stručnjaci i opisali ih u stručnoj literaturi – Đurina disproporcionalno velika glava i dugi nos koji je gorljivo zabadao u svaku kašicu – bilo je jasno da će Đuro postati novinar. Samo je uvaženi Boško Bob Balaban, čuveni doktor znanosti (do) tog vremena, tvrdio da bi mali isto tako mogao postati i detektiv, čak i nogometaš ili glumac, ali je ubrzo ismijan od kolega, izbrisan s popisa Akademije, knjige su mu spaljene, doktorat osporen, obitelj raseljena, prijatelji zatvoreni, pa je doskora pamćen samo po brzini pada u zaborav.
Đuro se ubrzano razvijao dajući materijala znanstvenicima spremnima podilaziti svakom u zamjenu za brštenje Nobelove love. Umjesto da propuže kao normalna djeca, Đuro je na sve četiri počeo – pisati! Nos je sve profesionalnije zabadao i gdje treba i gdje ne treba. Dok je svako normalno dijete u to vrijeme svoj članak iščašilo, uganulo ili slomilo igrajući se na vrtuljku, toboganu ili penjalici, Đuro je svoj članak napisao, objavio i do suza ganuo roditelje koji su se uskoro morali pomiriti s činjenicom da će im sin biti – piskaralo! Imao je tada dva i pol puta veći nos od ostale djece, dvadesetipet posto veće oči od prosjeka, dva i pol puta izbrazdaniju ušku, umjesto tri sedam savršeno oblikovanih slušnih koščica i tek dvije i pol godine! Đuro je bio više od fenomena, ali za njegova nevjerojatna svojstva jednostavno nije bilo prikladnog termina. Svoje je prve članke umnožavao indigom pa je ubrzo prozvan indigo djetetom.
Vrtić je bio zadnje sretno razdoblje za Đuru – sve poslije bilo je borba do zadnje kapi odnosno moždanog udara koji ga je stajao života. Nalistovi su inzistirali da se malog Đuru upiše u najnapredniju grupu kako bi što manje dolazio u doticaj s vršnjacima koji mu nisu bili ravni. Pohađao je vrtić sam samcat, a sam se i izborio da mu se dodijeli ostakljeni ured ravnateljice iz kojeg je pucao pogled na cijeli vrtić. Prozvao je ured redakcijom, proglasio se glavnim urednikom, a vrtić mjestom od posebnog interesa javnosti. Cvao je poput sunovrata. Vremena za raskrinkavanje afera imao je napretek. S četiri i pol, Đuro Nalist oformio je i svoj prvi investigativni tim te stao rasipati riječi po člancima poput legendarnih “Neka djeca u vrtiću samo spavaju, a neka spavaju samo s tetama”, “Povjerljivo: popis djece koja (još uvijek) kakaju u gaće”, “Jaslice i vrtići kao izraz vjekovne težnje roditelja za oslobođenjem od brige za nedoraslo potomstvo”, koji su ga lansirali u žurnalističku elitu, ali i stvorili prve neprijatelje. Mali Ivica (4) pokušao ga je otrovati prisiljavajući ga da popije litru sapunice, dok ga je mali Perica (5) jednom prilikom dograbio usred pješčanika i zabio mu glavu u pijesak. Poruka? Jasna kao udarni naslov! Bolje noj nego gnoj! No Đuri Nalistu više nitko nije mogao izbiti novinarstvo iz srca i iskopati želju za služenjem javnim interesima iz glave.
U osnovnoj školi Đuro uglavnom uči i muči. Unatoč naporima redaju se jedinice, iz zalaganja je imao jedva dovoljan. Zalagao se gorljivo samo za slobodu tiska, to je radio za pet, ali zalaganje za slobodu pisane riječi nije se ocjenjivalo nego ocrnjivalo. Đuro postaje bubuljičav, mušičav i otrovan kao muhara. Zabranjuju mu pisanje za školski list “Viva la škola” koji su mogli uređivati jedino odlikaši. Učitelji ga šikaniraju, ali Nalist uzvraća člankom nažvrljanom na arku istrgnutom iz matematičke bilježnice, koji se i dan danas smatra remek-djelom predtinejdžerskog novinarstva:
“Specijalnim jedinicama na novinare!”
Učitelji su brzo sazvali sjednicu te oštro demantirali Đurine napise tvrdeći da se radilo o običnim jedinicama za posebno loše znanje. Specijalni rat protiv njega, kako ga naziva Đuro, ne jenjava nego se rasplamsava: dobiva ukor pred isključenje tik pred zaključenje novog broja čijih je desetak primjeraka stvoreno iz bloka za likovni odgoj.
Tek su se malobrojni usudili stati uz Đuru. Indijanci iz njegovog razreda u stvari su jedini koji ga prihvaćaju. U znak podrške daju mu i indijansko ime “Otrovno pero”. Papirnati aviončići koje su savijali od njegovih člančića pa njima umjesto strelicama ravno u vrat gađali svoje neprijatelje kauboje – činili su većinu sve dok nije krenula serija Otpisani, kad su se dva tabora samo presvukla u nove uniforme i postali partizani i Nijemci – ostavljali bi crvene plikove na koži koji bi pogođenog svrbjeli još dugo, a okolina bi od zaraženog zazirala još i dulje. Nadimak će s ponosom nositi do kraja života.
Đuro doskora odbacuje djelovanje u ilegali i postaje legalist – ne želi više kršiti zabranu pisanja u školskim listovima nego se baca na smišljanje načina kako da je zaobiđe.
Sinulo mu je baš kad je učiteljica povijesti ispisivala «Njemačka perom nacionalsocijalističke propagande», a kreda strugala po ploči i skvičala, cviljela i škripala kao automobilske gume prilikom kočenja, vršeći genocid nad Đurinim živcima. Od školske je ploče pod izradio pokretnu tablu te joj prišarafio kotačiće. Svoje je osvetničke članke sastavljao cijele noći, a tablu je već sljedećeg dana gurao po učionicama kao McLarenovi mehaničari skršeni bolid.
– Gle malog Nalista, pokrenuo dečko svoj prvi tabloid! – kidali su se od smijeha učitelji, a učiteljice vrištale, no progutali su grohot kad su izbile prve pedofilske afere. Otkrio ih je, a tko drugi, Đuro “Otrovno pero” Nalist. Nekoliko je uglednih škola moralo zatvoriti svoja vrata. Druge su nastavile primati učenike, ali ih njihovi djelatnici više nikada nisu primali tako nisko.
Puste razotkrivene afere i neprijatelji koji su se rađali brže nego djeca u Indiji nisu mogli proći bez posljedica. I roditelji i škole odrekli su se Đure u kritičnom trenutku za mladi život, krhak kao guščje pero. Roditelji su odlučili prestati financirati proizvođača gnjusne istine, a srednje škole nisu željele imati posla s proizvođačem gnjusnih laži. Jedino ga se neprijatelji nisu odrekli. Sačekivali su ga na svakom koraku.
Izluđeni Đuro nestaje na četiri godine. Neki tvrde kako se skrivao u opskurnim tiskovinama, obično na zadnjoj ili predzadnjoj stranici. Đuro nikad o tome nije izgovorio više od legendarne:
– Novine u tom razdoblju, kad sam bio nitko i ništa, nisu pokrivale događaje – pokrivale su mene.
Iz doba kad se Đuro povlačio po parkovima i utočištima umjesto po naslovnicama, datira i sljedeća anegdota. Ljudi se kunu da je bilo toliko hladno da nisi smio vani pišati jer bi ti se pišalina u mokraćovodu smrznula sve do mjehura. Jedan od beskućnika s kojima se Đuro intenzivno družio dijeleći dobro i izbjegavajući zlo, kihnuo je. Trenutak poslije, stropoštao se i na mjestu ostao mrtav.
Navodno je Đuro tada posljednji put na glas rekao: „Istina!“
Mnogi vjeruju da je Đuro, s urođenim instinktom za preživljavanje, u razdoblju u kojem djecu uništi srednješkolsko obrazovanje, živeći od parka do parka, od klupe do klupe, naučio sve što treba znati o životu i novinarstvu. Zbog grube škole, do kraja svojeg života nije prestao miješati to dvoje.
S 19 godina Đuro donosi neke važne odluke. Prvu je nazvao «(P)osveta sedme sile». To je značilo novinarskim umijećem višestruko vratiti svijetu za sve oduzete godine – i to slanjem ljudi na višegodišnje robije. Zavjetovao se i da će se oženiti istinom. Ruku na srce, lagao je. Obasjan aurom prve odluke, Đuro se prvi puta susreće s kriminalom i odmah uviđa da je to to: kriminalni milje reagira brže od establišmenta, a kako je u njegovom poslu bilo najvažnije biti prvi, Đuro mu se bez mnogo razmišljanja priklanja. Put u sve važnije medije nije bio otvoren nego probijen poput Sueskog kanala.
Na krilima miljea Đuro će otkriti stotine pedofilskih afera, raskrinkati stotine pronevjera, izvući na vidjelo dvjestotinjak bračnih nevjera, lišiti položaja na tisuće ljudi, doći do počinitelja dvjestotinjak ubojstava prije nego što će policija stići na mjesto zločina, natjerati stotine ljudi na samoubojstvo, uključujući i desetak svećenika. Sve u svemu, zbog njegovih pouzdanih izvora stradat će mnogi ljudi… Svi redom nevini.
Ubojito razdoblje Đure Nalista potrajat će – brat bratu, pepeo pepelu – dvadeset godina, a danas je poznato kao đuronalizam. Pisao je za utjecajne listove koje je financirao organizirani kriminal, ali je to bilo nemoguće dokazati: «Familiju», «Tihi don», «Dnevnu omertu». Kao i svakom profesionalcu, Đuri je bilo dovoljno da pogriješi samo jednom… I članak mu je već sutradan završio među osmrtnicama.
Đuro Nalist postao je presiguran u sebe, kao da na ramenima nosi kristalnu kuglu umjesto glave. Zaigrao se, bio malkice prebrz, čak i za prvog među novinarima. Jedno smaknuće imao je na prvoj stranici prije nego što se uopće dogodilo. Nije mu pomoglo ni svaljivanje krivnje na nekakvog Philipa K. Dicka, stres, neprospavane noći i krive tablete. Nitko mu nije vjerovao, pa čak ni Spielberg kojem je predložio da po knjizi snimi film. Đuro je po drugi puta prisiljen povući se u sjenu.
– Uvijek sam izmišljao samo provjerene stvari, nikad laži – bila je rečenica kojom se branio kraće vrijeme, a onda je na dulje utihnuo kako ne bi bio utišan.
– Javni interes mi je uvijek bio ispred života – govorio je Đuro kad su ga godinama poslije znatiželjnici pitali kako ga je promašio mafijaški metak, – i kao takav, kao moj djelohranitelj, morao je nastradati umjesto mene.
Prezren od mafije i izopćen iz zajednice blagostanja, prisiljen pogledati u sebe umjesto zabadati njušku u tuđa posla, bez kurvi i Curvoisiera koje je plaćala i slala mafija, Đuro se počinje doživljavati kao više biće, a novinarski poziv promatrati kroz prizmu božanskog poslanja. Okreće se vjeri i doskora pridružuje sekti koja je brojala petstotinjak do zuba naoružanih članova smještenih na utvrđenom poljoprivrednom imanju nedaleko od metropole. Sekta je bila jedna od onih izoliranih grupa koje unedogled čekaju smak svijeta, a imaju tek jednu knjigu za čitanje. Kad je ne čitaju, mole. Kad ne mole, praše se. Umjesto veličanstvenog smaka svijeta, dočekali su najobičniju pomrčinu Sunca. No knjiga ju je objašnjavala kao predznak smaka svijeta poslije kojeg će im molitve biti uslišane ako ga preduhitre zalijevajući mu neumitni dolazak krvlju… Jasno, nakon obrednog parenja. Na neki način, dobili što su tražili. Pedesetak najradikalnijih i, shodno tomu, teže naoružanih, odlučilo si je oduzeti život, ali to nisu htjeli učiniti prije nego što oduzmu živote kolebljivoj većini. Nastao je pokolj. Iz masakra i ruševina živu je glavu izvukao jedino Đuro Nalist. S pričom.
Izašao je visoko uzdignutih ruku s primjerkom sektaškog glasila koje je predano uređivao. Mahao je njime televizijskim ekipama, vojsci i pridruženoj armiji izvjestitelja pred nosom, izvikujući iz sveg glasa naslov: „Pomračenje!“
– Doći će jednom dan kad sunce neće izaći, no to je luksuz koji si novine jednostavno ne smiju dopustiti i priuštiti – rekao je prije nego što se iscrpljen stropoštao na nosila.
U miru bolničke sobe, Đuro Nalist imao je vremena za razmišljanje u tišini. Prava je šteta što ga nije iskoristio nego je lakonski zaključio kako je došlo novo doba. Stari su se mafijaši poubijali među sobom, a mlađi su se, tražeći moć te zaštitu vojske i policije, otisnuli u politiku. Đuro, kao kakav muflon uzgojen u zatočeništvu, osjeća zov divljine – u bolničke mu se biltene, u kojima svakodnevno liječnike izvještava o svojem zdravstvenom stanju, uvlači politika. Zapravo, uvlači mu se i u srce. Đuro Nalist srcem shvaća kako će se morati malo uvlačiti u dupe, ali nakon silnog iskustva, spreman je platiti svaku cijenu povratka na naslovnice.
Od korumpiranih političara gori su samo korumpirani novinari, napisao je Nalist na svojem kartonu i ne znajući što želi reći, koristeći umjesto tinte krv namijenjenu bolesniku s kojim je dijelio sobu i koji, gle slučaja, nije živ dočekao jutro. A onda se dušom i tijelom bacio na politiku i predao se čarima ugojene kurvetine.
Pisao je za Politiku ujutro, Politiku oko ručka, Studentsku politikliniku, Sportsku politiku, Kulturnu politiku, Političaroliju, Politiku politike, za kontroverzni časopis za muškarce Kurčeva politika i za zabavnik Političmar namijenjen svima u politici koji su se uguzili… Nije pisao samo za Politiku iza ponoći jer je tada ili spavao, ili pio, ili plaćao seks.
Čas je mijenjao strane (redakcije, stranke i urednike mijenjao bi iz gušta, a predsjednike stranaka mijenjao bi za njihove tajnice), čas stranice. Ujutro bi znao pisati panegirike desnici preko cijele treće. Oko ručka članci bi mu naginjali centru i sredini tiskovine, dok bi u topla predvečerja, posmatrajući iz svog klimatiziranog apartmana kako sunce krvari na obzoru, stvarao gorljive ljevičarske članke koji bi se protezali između tridesetidruge i tridesetipete. U tom je razdoblju otkrio i suptilnu razliku između mafijaške organizacije i političke stranke. Dok je mafija držala do određenih načela i plaćala užitak svojim članovima, pokazalo se da velika kurva rijetko podnosi tragove drugih kurvi u svojoj blizini – žene je sve češće morao plaćati sam pa ih je počeo smatrati luksuzom. Ubrzo ih se odrekao na ideološkoj razini iako je i dalje povremeno spavao s njima.
Brzo snalaženje u politici koja ga je prigrlila i u kojoj se osjećao kao bubreg u loju, donijeli su Nalistu ozbiljne zdravstvene probleme. Nadbubrežne mu žlijezde prestaju lučiti dovoljno adrenalina. Članci mu postaju suhoparni, sterilni, nečitljivi i ne mirišu na krv. Osobni liječnik predsjednika Republike preporučio mu je odlazak u neki od krvavih ratova. Kako svaka osoba koji želi poživjeti duže od novinara drži do bubrega, Đuro nije imao mnogo izbora – došlo je vrijeme za rat. Srećom, mogao je birati rat koji će pokriti kao ratni dopisnik. Bjesnilo ih je desetak, tinjalo dvadesetak, potencijalnih je žarišta bilo preko trideset.
„Gdje ima mrtvih k’o pljeve, novinara mora biti najmanje k’o kenje.“
Malo tko se usudio zaboraviti njegove riječi kada se nakon petogodišnjeg izbivanja, potpuno izliječen, preplanuo i deblji dvadeset kilograma, vratio u redakciju i počastio je osmijehom generala poslije bitke. O ratovima je rekao tek ovo:
– Dok je ovakvih ljudi bit će ratnika, dok je ovakvih medija bit će ratova.
«Nema ništa ljepše nego pucati po ljudima od zdravlja», glasio je naslov povratničke kolumne u utjecajnom listu «Vladavina pravih», u kojoj je opisao najsvjetlije trenutke i otkrio tajnu čudotvornog ozdravljenja. Urednik je naslov smatrao neprimjerenim pa je prvi Nalistov zadatak nakon povratka s ratnog puta ponio uredničkim škarama podšišan naslov «Nema ništa ljepše nego pucati po ljudima». Prije nego što je Nalist napustio redakciju, urednik je smijenjen po nalogu njegovog velikog prijatelja, predsjednika stranke Promjena smjera, kojeg je Đuro člankom srušio istog popodneva kako bi imao otvoren put prelaska u najjaču stranku Smjer promjena, gdje bi onda komotno zatražio da ga se postavi za glavnog urednika u novinskoj kući koju je napustio ujutro, kako bi pripremio teren za predstojeće izbore na kojima se htio kandidirati za premijera. Iste noći objavio je u svim važnijim glasilima kako nema nigdje mira jer ga se nemilosrdno progoni.
Đuro nikad neće postati premijer jer se dvije najače stranke odmah poslije njegovog političkog slaloma udružuju i spuštaju ga na zemlju… S desetak metara visine. Đuro je spust preživio tek pukim čudom, ali nakon epizode sa sektom, više nije bio sklon tome da slična čudesa lijepi za nebesa. Glatko je odbio ponudu da piše za Glam koncila. Neki su praktičari podgrijavali teoriju po kojoj Đuro nije htio pristati na ponuđene financijske uvjete («Bog će ti platiti, sinko»), ali ovoga se puta činilo da su teoretičari bili praktično u pravu: Đuro je ostario i valjalo se pobrinuti za penziju.
Iako je dobar dio burnog života Đuro bio čuveniji od mrtvog Tupaca, izmišljenog Pottera i besmrtnog Pape zajedno, Đuro “Otrovno pero” Nalist istinsku je slavu doživio tek sa svojevrsnim proživljavanjem katarze u poznim godinama koje su prethodile iznenadnoj smrti od kapi… Previše.
Nakon tragičnog gubitka političkog života, gonjen potmulim osjećajem krivnje da je katkad bespotrebno varao javnost, gorljivo se zalagao da se u kazneni zakon uvede djelo prekoračenja nužne obmane, za koje bi novinar mogao dobiti od pet do deset godina strogog zatvora.
Potkraj karijere primio je i prestižnu nagradu «Hooker» za novinara s najviše promijenjenih redakcija. Najveća mu je čast ipak ukazana u 79-oj, ponudom da postane predsjednik MMF-a, koju je prihvatio otvorena srca i otvorena računa u neimenovanom poreznom raju. Na samrtničkoj će postelji iskreno priznati:
– Sedamdesetak godina pokušavao sam nečim zadužiti svijet, da bi mi to, koje li ironije, uspjelo za manje od godine dana predsjednikovanja MMF-om….
Umro je ubrzo nakon silaska sa svoje prve, jedine i posljednje nenovinarske dužnosti, gdje na sastanke nije nosio čak ni kemijsku olovku, a kamoli sročio neki suvisli tekst.
– Od sprovoda političara na koje dođe tisuće licemjera jadniji su samo sprovodi novinara na koje ne dođe nitko – bile su posljednje riječi Đure Nalista, bačene u vjetar. Pored samrtničke postelje doista nije bilo nikog. Mali diktafon kraj uzglavlja jedini je svjedok britke izjave “Otrovnog pera”. Srećom, jer te se riječi i danas smatraju činom koji ga je, makar u posljednjem dahu, vratio profesiji kojoj je, poslije mafije, dugovao najviše.
Pravog novinara smrt ne može zaustaviti, stavili su mu riječi u usta kad je mrtvozornik kimanjem dao znak da je Nalist zauvijek izdahnuo, a visoki predstavnik Pelikana nevoljko potvrdio da je Đurina kemijska olovka prestala pisati prirodnim putem. I tako je još jedna zvijezda rođena svojom smrću.