‘Bila jednom u kinu’, jedna je od rijetkih ‘ozbiljnih’priča Denisa Giljevića, hrđave šarlatandžare među sofisticiranim puškama domaćeg literarnog arsenala. Objavljena je 2017. godine u ‘Paralelnim svjetovima’, zbirci radova učesnika manifestacije 8. KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI (Sarajevo).
PRIČA:
Gledala sam ga kinu… O kako sam ga gledala, gutala ga svojim nezasitnim očima, punim suza, punim čežnje!
Prišla bih mu krišom bliže, njemu, starijem momku, svaki puta kad bih ga ugledala kako se nasred školskog hodnika okružio drugovima i vršnjacima pa se kočoperio pred ljepuškastim prijateljicama koje bi se neprestano hihotale. Približila bih se toj grupi i osluškivala sa zebnjom. Hoće li primijetiti kako se šuljam, hoće li pomisliti da se utrpavam? Kad bih iz razgovora razabrala da će poći u kino otrčala bih kući, bezglavo… Kako sam samo voljela, obožavala te filmove! Bacila bih stvari na krevet i iščupala knjigu s police iz koje bi izletjele novčanice kao ptice iz krošnje, pucnjem istjerane. Istrčala bih bez pozdrava, ispraćena vrtnjom glava svoje kuće. Nisam ni na trenutak pomislila na njih, njihovo odobravanje nisam tražila, nije mi trebalo. Vrtjela sam svoj film.
Stala bih pred blagajnu, zadihana, popravila kosu, hvatajući zrak vadila novac i sklapala oči. I tek bih tada postajala svjesna kako strpljenje nije stanovnik srca, da nisam čula kada, nisam znala gdje. Svejedno bih ostajala. I čekala, glumila strpljenje.
– Jednu kartu.
– Za koju projekciju?
Blagajnica bi svojom ravnodušnošću pokušavala oduzeti čaroliju mojem trenutku, ali nikada, baš nikada joj nije uspjelo.
-Bilo koju.
-Izvoli – spustila bi ulaznicu i ostatak novca na moj ispruženi dlan. Više ni glavom nije vrtjela. Znala je tko sam, nije trebala znati i što radim.
Ulazila bih u dvoranu među prvima, još dok bi slabašno svjetlo draškalo oči, vabilo gledatelje da zaspu. Čekala bih ga. Nekada bih odgledala film i pokunjena izlazila iz dvorane. Rijetko, na sreću. Ljubav nas veže, uvjeravala sam se, jer on bi stizao češće od puke slučajnosti. Kad bi se pojavio, kad bi se naposljetku pojavio… Dvorana bi nestala, progutao bi je mrak, i ja bih ostajala nasamo s njim. Gledala bih ga kako ne gleda filmove, promatrala bih ga okruženog djevojkama koje su mu šaputale i lijepile mu se za rukav, zurila u njega dok ustaje u pola filma i odlazi, drhtala i strepila jer mi opet izmiče… Ponekad bih samo uzdisala i čekala da upadne u pola projekcije (kao da mi upada u riječ, ali ja se ne ljutim, nego mu se bacam u zagrljaj i šaram mu obraze crvenilom svojih jarkih, zažarenih, usana zaraženih ljubavlju), probija se do svog mjesta ne ispričavajući se nikome. Bio je tako božanstven, njegova sjena na platnu moj zaštitnik, savršen momak. Iako se nekim mojim prijateljicama koje sam rijetko, na sreću, vodila sa sobom u kino – da vide njega, ne film – nije sviđao. Rekle su da ima nešto, nešto zloslutno u njemu. Sve sam ih kod kuće mrzila, čupala im riječi iz spomenara da im zatrem trag, a u lice bi im stalno iznova govorila da su ljubomorne i da mi nisu nikakve prijateljice.
Pošla bih sama u kino i često jedva čekala da završi film kako bih ga mogla milovati pogledom u snenoj izmaglici, dok mi se oči privikavaju na svjetlo. Često bih polazila za njim poslije predstave, bez straha koji me samu često drži za ruku, čak i kad bi nas okrznula ponoć. Pratila bih ga do njegove ulice, stajala ispred kafića u koji bi ušao da pozdravi društvo, nekad i više od sata. Poslala bih mu poljubac za rastanak i poželjela mu laku noć, nadajući se da ipak osjeća kako ga jedna mala sada ljubi.
Išla sam u kino, uporno i uporno iznova, da bih sanjala kako će jednog dana sjesti do mene. Dvije karte za dva sjedala u istom redu, samo se trebalo poklopiti. Tada bih mu rekla sve. O sebi. O nama.
Išla sam u kino kako bih ga upijala. Išla sam u kino opijena, ludo zaljubljena. I išla bih za njim, s njim do kraja. Do pakla i natrag.
Jednog ljeta, baš onog ljeta kad su dani postali kraći, a noći se produljile, dok sam gledala kako nehajno prebacuje jaknu preko ramena i izlazi s projekcije, obećala sam si da ću ga drugi puta zgrabiti pa što bude, jer sutra sam kanila biti i najljepša, da me ne može odbiti, i najjača na svijetu, da mi se ne može oduprijeti. Prikupila sam toliko hrabrosti da više nije trebao niti sjesti do mene da ga uhvatim. Zaustavila bih ga na ulazu, na izlazu bih mu prepriječila put, presrela bih ga ispred kina, prije kina bih ga zatekla, sa srednjom mjericom kokica u ruci, ruci koju bih mu zakrenula… Kokice bih mu izvrnula, sa zadovoljstvom, i one bi poput zrnaca riže na našem vjenčanju prekrile stube kojima silazimo…. I rekla bih mu, zapjevala bih mu:
– Hej! Stani! Hej, stani! Lane moje!
Ali kino se sutradan više nije otvorilo. Niti moje omiljeno kino, ono NAŠE, ni bilo koje drugo kino u mojem gradu. Nema predstave. Nema predstave? Zar se filmovi više ne snimaju?
Doskora sam morala otići. Izbačena, protjerana, prognana, stigla sam do nekog drugog grada, ali u njemu su se kina zatvarala meni pred očima. Kad sam gurnuta dalje stigla u neki sljedeći grad, tamo su već bila zatvorena odavno. Činilo se da su u svakom mjestu u koje stignem autobusom kina zabranjena, da mi iz nekog razloga ne daju da pronađem svoju ljubav na prvi pogled. Nema predstave. Zar se filmovi više ne snivaju?
Ne, nisu sva kina bila zatvorena. Nisam toga bila svjesna dok sam mogla odlaziti, dok sam uspijevala bježati. Mnoga su, zapravo, bila otvorena. Dvadeset i četiri sata, kao multipleksi. Njihova su vrata bila podmuklo odškrinuta, zloslutno pritvorena. U tim se kinima nisu više prikazivali filmovi. Nisu se prodavale ulaznice. U njih je mogao ući svatko. I ti, i ti, i on i ona. I mi, i oni. I ja. Ušla sam u jedno, ugurana sam u njega čim nisam na vrijeme uspjela otići iz svojeg privremenog prebivališta.
Sjedila sam bez ulaznice, na sjedalu bez broja i jedva se jednom osvrnula. Najbolji redovi, onaj gdje možeš mirno ispružiti noge i onih par koji ga slijede, bili su popunjeni muškarcima, ženama i djecom, do posljednjeg mjesta. Sjedala ispred mene bila su uglavnom prazna. Jedna je žena u prvom redu tiho jecala, druga je jaukala. Mladić koji je nekoć cijepao ulaznice i tako zarađivao za mršavi džeparac, koji je u mračnoj dvorani rado pomagao onima koji kasne da pronađu svoja mjesta i ljubavna gnijezda, nije promijenio samo odoru. U novoj je uniformi vodnika batinao nekog slabunjavog mladića na prvom sjedalu drugog reda. Režao je poput psa, zavijao poput hijene, pjenio se u svom razmahanom bjesnilu, pijan i jak u ludilu koje mu je donijela moć nad tuđim životom, slab u noći koja mu se spustila na um i istjerala razbojnike i zvijeri najnižih strasti na drum, da pljačkaju, siluju i pale… Zamahivao je baterijskom lampom, dugom i tvrdom poput željezne šipke, prema tijelu koje se presamitilo preko naslona, tukao i tukao sve dok mu glas nije pukao, da će on i oni dovesti stvari na pravo mjesto, mjesto koje bijednici, slabići i izdajice zaslužuju.
Umjesto u sedmom nebu, sjedila sam u sedmom redu, sama i bosa. Krvavih tabana, od hodanja. Okrvavjelih gležnjeva i zapešća, od žice. Natečenih i rasječenih obraza, od šamaranja. Krvavih očiju, od nespavanja. Danima i noćima sred pušaka, bajuneta i kundaka, može se reći da sam dobro prošla s najmanje dva tuceta modrica koje su se razlile po leđima kao naftne mrlje na otvorenom moru. Nekoliko plitkih rana gorjelo mi je na vratu i grudima kao vječni plamenovi eksploatacije na rafinerijama i udaljenim platformama. Blatnjava od ležanja u svinjcima i štalama, odmarala sam tijelo koje je drhturilo skupljeno u sjedalu omalenog kina i čekala. Boljelo me toliko snažno da me na trenutke nije ni boljelo. Kao u nekom filmu.
Dvorana je bila ledena, a mene je žarilo u abdomenu… Žar se prosipao po stražnjici, donjoj strani bedara, preponama. Sva ta toplina nagomilana u mojoj utrobi ponijela me prema nebu i odjednom sam se našla u filmu u kojem sjedim u majčinom krilu, šćućurena kao pilić u gnijezdu. Probala sam poletjeti. Sjedalo se za mnom nije sklopilo, ostalo je neumoljivo vrištati, razjapljeno, baš kao kljun gladna ptića, gusta ga je tamnocrvena tekućina naprosto prikovala. Moja krv, nevina krv, a on ju je prolio, izlio kao ustajalu vodu iz čaše…
– Sjedaj, mater ti… Ti, tamo dole! Sjedaj!
***
Napravila je nekoliko koraka, pa se srušila na sjedalo s brojem sedam, u sedmom redu. Za njom je ostajao krvavi trag. Baš kao i protekle noći kad ju je dohvatio, izabranicu svoje mržnje, odvukao je u sobu i iživljavao se. Nije bilo bijelog platna. Samo mrak. Vrisak koji nitko ne želi čuti i nije vrisak, to je muk. I opet mrak. Pa sve ispočetka.
Meko crveno sjedalo bilo je čekaonica, bolno kao predvorje pakla, možda baš onog pakla do kojeg je onomad bila spremna otići samo da ju je uzeo za ruku i poveo. I on je stigao, još jednom.
Bio je s njima, od početka. Od prvog pucnja. Od onog izlaska iz kina kad ga je vidjela posljednji put. Sada se pojavio na pozornici ispred platna, raspomamljen poput zvijeri, s pištoljem u ruci, upirući kratku cijev prema njenom licu. Nije došao najaviti pobjednički film razvikanog festivala. Došao je presuditi. Bio je ljepotan i dalje, usprkos svemu, lice za naslovnice. Drugo mu je lice, tako dobro zamaskirano prvim, bilo okrutno, opako, beskrupulozno, bešćutno. Lice za međunarodne tjeralice. Preskočio je lako dva reda sjedala, kao dječak koji se nakrao jabuka, pa bjež’ preko tarabe. Nakrenuo je glavu, gledao ju je s gnušanjem, prepun mržnje. Onako kako se gleda psa kojeg se kani zatući. Njen momak iz kina, u kinu još jednom. Pun krivnje koju mora svaliti na drugog. Ili će sam eksplodirati.
***
Ide, on ide prema meni! Osjetila sam vonj blatnjave uniforme i zapuh znoja bezimenog psa rata. Ništa nisam vidjela, ja, koja sam obožavala gledati, više nisam mogla. Osjetila sam cijev na potiljku i stisnula oči svom snagom, cijela sam zaronila u svoje dlanove koji su se sklopili poput ljusaka…. Dok nas smrt ne rastavi… O, bože, ne želim umrijeti!
– Molim te, molim te, molim te….
– Šuti! Šuti, droljo!
***
Njezina je smrt, njezino nestajanje, početak njenog vječnog izbivanja, bila sasvim nadrealna, apsolutno nestvarna. Barem su je takvom željeli prikazati. Još jučer je sjedila u kinu a danas, već danas sve je kao na filmu…
Nije završila ni u čijem raju, ni u kakvom paklu. Završila je… U kinu. U filmu koji se upravo prikazuje u obnovljenim dvoranama sa stotinama novih sjedala, presvučenih mekim, udobnim, oku ugodnim materijalom boje njezine, njihove krvi, krvi svih onih ratom silovanih. U filmu koji je snimio neki Ievgenij Childs, štreber s akademije, koji nikada nije bio ni u Bosni, ni u Somaliji, ni Afganistanu. Niti u Sudanu, ni u Iraku. Samo je s odličnim položio sve ispite i vrtio runde onima koji su vrtjeli novac. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Za razliku od nje.
Na repertoaru je, i igrat će u mraku. Ljudi će je gledati, prolazit će ih trnci. Bit će prestravljeni, tjeskobni, zgranuti. Iz kina će izlaziti šutke, pognutih glava. Jedni neće vjerovati da se takvo što ikad više može ponoviti, drugi neće vjerovati da se dogodilo.
A ona će vrištati u surroundu, krvariti u najvišoj rezoluciji koju je Ministarstvo kulture njegove domovine moglo priuštiti redatelju Childsu, umirati digitalno sve dok će postojati financijski interes distributera. I nadati se da će netko ipak razumjeti njezinu priču, da će je nešto, i nekako, odvesti do njega jer krvnici uvijek nadžive svoje žrtve. Ići će od kina do kina, tražiti ga, samo da ga pita, da ga pita dok se krv koja glumi njezinu razlijeva platnom:
– Zašto… zašto?
