Bila je jesen,
puna boja, mlada,
kao ti sada,
neka večer topla, tiha
zanosna dama
ljetnoga štiha.
U malom raju s terasom
sjeo sam baš
kraj nekog društva
pod gasom.
I čekao da se stvoriš,
dođeš na spoj
jer dugo već mašta priča
o večeri toj.
Zvao sam te prije runde, odmah,
baš si krenula od doma,
pa si dozvolih časak
da izbrojim adute…
Kako odigrati partiju života,
prevariti ludog skota,
pod svoje te saviti skute?
Spremio sam
riječi slatke
kao kolačići,
pa i da se utope
kao prvi mačići
sve redom bili
termini fini,
čovjek bi od njih
mogao dobiti na težini…
Pomislih brzopleto radost stiže,
kad sjela si i prekrižila noge
– a nisi mogla prići bliže –
da sve je u redu…
Zar nisi mogla reći drugo
neg’ “kud baš u srijedu,
neću biti dugo…”
Uzalud ulogu sam spremio,
sve napamet naučio,
na veselje se i tugu
jednako pripremio…
U lavljem srcu miš je čučio
pa sam kao riba zanijemio.
Miljama daleko od Mjeseca
što po vodi hoda,
šume borove, mora,
pitala si u čemu je fora
i čujem li cvrčke.
Grizao sam usnice,
jedvice skrivao
da one drhte.
Šum i šušanj vala
znam da čula si
što poskakuje duž žala.
Kakvi to su bili uzdasi,
da sam i priznao,
ne bi vjerovala.
Uspio sam zamesti,
nekako,
trag što vodi do moga lica,
da provaljuju iz nosnica
o, koja sam ja kukavica…
Nigdje pri ruci
džepno izdanje Lorce,
iskustvo zbori mi,
od muka bolje je
ispaljivati i ćorke,
a bend baš je pjevao o sreći
i rekoh, idem ukrasti
bar neke od velikih riječi,
izbaciti fraze, hani, bejbi
pa biranih par šapnuti tebi
kad već one moje,
sve u grlu nagruvane
van upotrebe stoje.
Nervozno sam tresao nogom
i kunem ti se bogom
da htjedoh viknuti voljena
– ah, što čini jedan dodir koljena! –
ali kao da u posjet
stigao je papa,
između misli i jezika
sve zavareni poklopci
i zaključana vrata.
Vrijeme se topilo
kao vosak,
na stolu tinjala je svijeća
– a bila je već treća –
ja da zucnem, ma ni slovca.
Blenuh, kao sita ovca,
i tek kad mahnula si, viknuh,
“Pusti, ja ću!”
“On ne prima plaću”,
sa smiješkom si
pružila novac.
Nisi pošla
ni zauvijek ni daleko
– pozdraviti društvo preko –
u koš grudni zabila mi kolac,
nehotice, nisi znala.
Na nogama čvrst stolac
izbavio me od većih zala.
I konačnog pada.
“Žurim sada”,
klimnula si, moraš poći.
Ispio sam nadušak
pogled mlak
neki loš znak
u tvojim kavenim očima.
i već znadoh,
svoje sklopit’
neću noćima…
Nisam ih na pladnju htio dati,
pa oborih glavu.
Oprosti mi i shvati,
sve i da nisam u pravu,
nisu one poput riječi
koje svatko sije,
i ne znaju lagati.
Koliko teško mi je
ti znala bi izvagati.
Ljubav, ah, ljubav…
To biće što čas gorak
a čas meden ugriz ima,
kameleon što boju
obraza promijeni
kad dopre glas
o tebi i meni,
glasnik što ispred
razuma juri,
od glave do pete,
prateć’ put krvi,
koji čini sve
da um ne stigne prvi,
hvalisavica što tvrdi
da prolazi kroz stijene,
a ne uspijeva ući
u srce jedne žene,
ta žaba
koja vabi princa
da čovjeka
pretvori u klinca,
nadriliječnica što uživa
u svakom šumu srca,
svakoj sjeni,
već neko vrijeme
ordinira u meni…
Gdje joj je sjeme
i kako s njom
ne znaju ni geni!
Pa kako ti da budeš
za nju kriva?
Ne ubij božje stvorenje, nikad,
govorili su mi
i zato,
mada nema(m) te,
ona još je živa.
Ostao sam poslije svih
da zadnje popijem piće,
napišem bar jedan stih
a konobar, neki brko,
iako sam bio tih
gledao me sada mrko.
Briši kući,
držao je čašu
kao da je puna žuči.
Nećeš riješiti u kapi
onu što te muči.
Hvala, pjesniče sa šanka,
od glave do pete
(čaše) ga premjerih.
Utjeha je tvoja tanka
– u čašicu prst uperih –
kao ova kriška limuna,
a moja tuga,
osim na dodir njen,
sve drugo imuna…
Kao gazda na knjigu žalbe,
ako ti je tako draže.
Izbacio sam ga iz takta
pa je skočio sa šanka,
potjerao me iz raja silom –
umalo skončah pod automobilom.
O, zar se tako postupa
s gostom
u čijim grudima zjapi rupa?
Pa kad je postom
ne može ispuniti,
dopusti mu gorčinu ili dvije
ispljunuti…
Zar ti u opisu posla
ne stoji
da skidaš breme
i slušaš probleme
koji nisu tvoji?
Gdje ti je sažaljenje,
ti bešćutno stvorenje?
Iz tirade me prene
grlen smijeh!
Zar toliki je grijeh,
kad te izbace,
valjati se
kao prase,
pitao sam
društvance s terase
koje sad pilo je na klupi.
Možda smo glupi
što ti odgovor dajemo,
ali ne gledamo mi u nebo
i na zvijezde lajemo!
Konobaru u ruci
već je metla,
pogledaj,
ako u lampi tvojoj
još ima svjetla!
Mora da me netko
ipak slušao,
jer kad ustati
sam pokušao
stalo me kopkati nešto –
da sam smaknuće svoje
šutnjom izbjegao vješto,
da strah nije gubitnik
već junak
koji zaslužuje spomenik.
Otrežnjenje
ili prosvjetljenje?
Možda udara na psihu
kad sam se vučeš
kroz noć tihu,
tko bi ga znao…
Polagano sam hodao,
kao psa da šećem,
i u hodu,
kimajući,
kao da lica znana srećem,
plan srca mijenjao…
Žar joj nije jenjao,
ali ljubavi ću svojoj
zategnuti uzicu
nek’ mi uz nogu šeta,
staviti joj brnjicu,
da nikome ne smeta,
vjerujući, kad tad,
stići će i poravnanje planeta,
da ovo stanje
nije trajno…
Odsad, obećavam,
voljet ću te više…
Ali tajno.