Kratka bajka Denisa Giljevića, staklenog slona u nacionalnoj biblioteci, temeljena je na istinitoj priči (imena aktera su izmjenjena, ali je težina njihovih karaktera ostala u gram ista)
BAJKA:
Živjela jednom, a moglo je to lako biti i drugi puta, neki se čak kunu da su ih na ovome svijetu vidjeli i tri puta, ali takvima ne treba previše vjerovati, braća Ievgenij i Denis. Iako su ih noge na sve strane nosile danju, noću bi braća kročila uvijek istim putem jer snovi su ih odvodili uvijek prema jednom mjestu – nepreglednoj nebeskoj livadi po kojoj su cvale zvijezde.
Lutali su tako mjesecima, neki tvrde godinama, a onima koji kažu da su to radili već desetljećima možda i ne treba vjerovati na riječ. Braća su uporno i predano tražila zvijezdu koju da si skinu, najsjajniju, najiskreniju, onu koja bi im do kraja života rađala svjetlost i toplinu. Zvijezdu zbog koje im jastuci ujutro ne bi bili samo teške vreće pune suza s kojima su se noge danju sve teže nosile.
Skoro sve su im zvijezde koje su upoznali bile nadohvat ruke, ali je svaka, baš svaka – ma koliko dražesna u svome cvatu i privlačna u nebeskom jatu, pa čak i ona koja bi im za trenutak bljesnula u očima – bila daleko, miljama udaljena od njihovih srdaca.
Jedne noći, možda je bila minuta poslije ponoći, najviše pola sata, a onima koji tvrde da samo što zora nije zarudila nemojte vjerovati, braća su ih spazila. Dvije zvijezde, a svi se slažu, vjerovali ili ne, da ih je nemoguće bilo opisati, zavele su braću u tren sklopljena oka! Braća su istovremeno posegnula, svaki za svojom zvijezdom… I ubrzo shvatila da ih ne mogu doseći. Pružali su ruke koliko su im god snovi dozvoljavali – a snovi dopuštaju sve – no prsti im se zvijezdama nisu približili ni za milimetar. Ostajali bi hladni iako su zvjezdice plamtjele tek nešto slabije od njihovih pustih želja…
Svake bi noći braća zastala na pola sanka, na pola puta do zvijezda iz snova i, zatvorenih očiju, žudnjom gledala u jedine dvije zvijezde koje dohvatiti nisu mogli. Stajali bi Denis i Ievgenij u tišini, možda bi tek pobjegao jecaj jednom ili uzdah drugom, iako neki tvrde da su se krikovi čuli do kraja svemira. Potonjima ne treba vjerovati jer svemiru, kao niti boli, kraja bilo nije niti se kraj nazirao…
U noći kada su zvijezde pljuštale kao uporna jesenja kiša – nitko ne zna točno kada se to zbilo, ali svi znaju da su braća po tko zna koji puta kao pokisla stajala na pola svoje noćne more – naišao je crveni patuljak.
– Teška noć, braćo – reče crveni patuljak.
– Svaka noć – odgovore braća uglas.
– Znate što – najednom će patuljak ljutito jer nije istina da patuljci pojma nemaju, – ne mogu vas više gledati ovdje, kako dolazite i remetite sklad. Kako razarate mir svojom gromoglasnom tišinom tako da su čak i proždrljive crne rupe izgubile apetit… Dat ću svakom po kliješta, kliješta kojima možete iščupati koju god nedostižnu zvijezdu poželite, ali jednu, samo jednu, jednu jedinu, lako kao klimav zub. Ali upamtite – nikad, više se nikada ne smijete vratiti ovamo! Razumjeli?
– Razumjeli – potvrdila su braća uglas.
Već iduće noći, po prvi puta otkad znamo da braća šeću među zvijezdama, Ievgenij je na put pošao sam. Uzeo je svoja kliješta i lako, kao vlat trave, iščupao zvijezdu, njemu najsjajniju, njemu najdragocjeniju, i ponio je kući. Pod svojim joj se krovom danonoćno divio i zahvaljivao crvenom patuljku na neočekivanom daru. Ievgenij je saznao što je svjetlost.
A Denis? Denis nikada više nije pošao na put. Uzeo je patuljkova kliješta i iščupao si srce, a svoju je zvijezdu ostavio da sjaji na noćnom nebu.
I saznao što je ljubav.