Priča je nagrađena pobjedničkim postoljem na Natječaju za najbolju neobjavljenu priču za djecu.
RONI SUZIĆ U PETLJI PREVRTLJIVOSTI
Ne baš kao u bajci davno, ali zato nebeski visoko, gdje dobaciti tek tanan pogled može ljudsko oko, jedan je nesretni oblačić bio, jer neprestano je sunce krio. Roni Suzić se je zvao i bio je drag, umiljat, nije bio zao. Ali jao… U svom odijelu zagasitosivom uvijek bi se našao: na mjestu krivom.
Djeci mio najmanje je bio. Ne samo što je bio kao miš siv: bio je i za svaku kišu kriv… Puno su puta takve suze iz njega lile da bi i gumene čizmice promočile. A tek kabanice… Ne bi izdržale ni do prve tramvajske stanice.
– Oblače, dosta, stani, – kukala su djeca – dok ti plačeš mi se ne možemo igrati vani!
– Neka ga vjetar nosi, – gunđali su roditelji – što ga toliko veseli u mokroj nam kosi?
Čim bi ga spazio i seljaka bi spopala loša volja: – Krokodilskim će nam suzama opet poplaviti polja!
S njim su na ratnoj nozi bili i meteorolozi.
– Kad kažemo da će vrijeme lijepo biti, ti nam moraš sve pokvariti… Umjesto da se sa Sunca skloniš, ti puste suze roniš. Kada najmanje želimo, kišu nam pokloniš! S takvim se vragolijama nikako ne slažemo: zbog tebe nas optužuju da izmišljamo i lažemo!
A Roni je volio svoje kapi, poprskati njima dolove i bregove pa sačekati da ih sunce ishlapi i njemu na nebo vrati.
Nitko ga nije shvaćao… Bio je tada potišten, grozno se osjećao. Jednog je dana Roni Suzić svečano obećao:
– Neću, baš neću više izgledati tužno: svi mi tada govore da sam pače ružno! Odsad ću vedar oblak biti, niti najmanju suzu neću više proliti!
Presvukao se Roni iza zelenoga brijega, odjenuo halje čiste, bijele poput snijega. I krenuo na put.
– Baš da vidim tko se sada usudi biti žalostan ili ljut!
Skakutao je Roni Suzić po nebeskom svodu, već je i zaboravio da je ikad prolijevao vodu, kad je, tik pred večer, stigao do potoka koji više ne teče…
– Potočiću, potočiću, zašto više ne krivudaš? Zar se svojeg toka stidiš?
– Suho mi je grlo, šmrc, zar ne vidiš? Crno mi se piše, – zavapi potočić – nigdje nema ni kapi kiše… Ja ne mogu ovako više!
Namrštio se Roni, nije mu bilo sasvim jasno kako potočiću po volji nije vrijeme krasno. Poletio je u zagrljaj plavom nebu i promatrao s visine sve dok nije ugledao žabu kako sjedi usred tihe doline.
– Žabo, žabice, što te muči? Možda se više ne znaš vratiti kući?
– Nemam ja doma više, – zavapi žaba tiho, tiše – moja je bara nestala s posljednjom kapi kiše… Punoglavcima treba voda kao ptici sloboda, kao djetetu majka, kao princezi bajka. Gdje će sad odrastati moja mila djeca? – reče žaba pa neutješno zajeca.
Zamislio se Roni, nije mu bilo bistro zašto žabi po volji nije nebo čisto. Dao je petama vjetra, prema šumi je pošao, tamo je uvijek bio dobrodošao!
Čim joj je na rub stigao, u trenu je shvatio da šuma nije kao prije: od sto stabala, lista čuti bilo nije…
– Stabalce, stabalce, što ne štima, – upitao je Roni najmlađe među njima – zašto krošnju ti ne kiti smaragdno ruho, već lišće na tlu leži uvelo i suho?
– Zelenim se perjem stablo kiti sve dok vodu može piti, – gola se biljka u suhom kašlju gušila – nema nam spasa, zemlja se osušila…
Roni Suzić jako se zabrinuo, od brige se umalo rasplinuo! Zašto nikome ovakav nije po volji nije mogao shvatiti i… odlučio se na početak priče vratiti. Čuti što kažu roditelji, djeca, seljak, je li barem njima drag kao veseljak.
Poveselio se kad je čuo kako mu djeca kliču, ali čim je prišao, shvatio je da su promijenila priču!
– Ovaj oblak stvarno nema srca, – stala su djeca mrke poglede bacati – kako ćemo bez kapi kiše po lokvicama gacati? Zar uistinu ne shvaća da su blato i djeca kao braća?
Roditelji su poput djece bili i tražili da im se nebo smili: – Neizdrživa je ova sparina, dobro bi nam došla jedna mala oborina!
Seljak se za glavu hvatao, vidjelo se da briga ima hrpetinu: – Jao nama, odnijet će nam suša svu ljetinu!
A meteorolozi… I oni kao da su od jutra bili na lijevoj nozi: – Najavljujemo kišu već danima, ali izgleda da na nebu to nikoga ne zanima!
Roniju je bilo dosta svega, kakav god bio, netko se nađe ljutiti na njega! Odjenuo je ponovo sivi kaputić i prosuo kišu na selo, grad, livadu i putić.
– Naučio sam da nema rješenja lakog: bio bijel, siv ili kao ugljen crn, ne mogu usrećiti svakog. Ali sretan i veseo ja mogu biti, nastaviti krupne suze liti… Od prolijevanja mi nema radosti veće i zato ću od danas: plakati od sreće!