Tjedni opservatorij

Opservatorij? Ops, ops! Što se ustvari ima promotriti? Pa eventualno to kako Giljević kaže jedno, a radi nešto sasvim drugo. A zašto? E pa…

Početak Giljevićevog stvaralačkog, svaštaralačkog svemira uvijek je bila i zauvijek će biti – natuknica. Natuknica u prirodi Denisa Giljevića nastaje kada u rasklimani mehanizam njegova uma upadnu mrvice zvjezdane prašine (i Giljević si u bradu kaže “ček'”, bez pokrića pomisli kako je uhvatio Boška Buhu za ruku te da će njegovo iduće djelo biti prava bomba).

Sretna natuknica najčešće ostane samo mrtvo slovce na papiru. Počiva u miru božjem negdje na dnu nekog opskurnog dokumenta. Takve su rijetke jer nasilniku Giljeviću teško promakne ijedna budalaština. A Giljević naprosto obožava lupati budalaštine.

Malo manje sretne natuknice budu kažnjene s nekoliko laganih udaraca po goloj tipkovnici. Te natuknice nikad ne prerastu jednu ili dvije rečenice te nakratko uskrsnu kao Giljevićeve istine o koječemu.

Natuknice koje nemaju tu sreću da ih Giljević ostavi na miru kreću na bolan put odrastanja i transformacije u papazjaniju prosječne veličine 10000 znakova (poremećena uma). Na tom ih putu Giljević secira, opterećuje uvrnutim porukama, rasteže ih na svojim spravama za mučenje sadržaja, melje ih u žrvnju svojeg nebrušenog stila… Riječju, on te natuknice pila. Pa još i naopako.

I tako je Giljević gazeći kotačićem miša neki svoj davno zaboravljeni maloumni dokument naglo zakočio pred natuknicom o Pohlepalčici. Najprije je stao, a onda i skrenuo s puta. Umjesto da radi obećano u tjednim pregledima (stvori novu majicu, napiše novu epizodu serije o policijskom inspektoru Kukaju i slično), počeo je maltretirati i zlostavljati natuknicu o Pohlepalčici sa samo jednim ciljem – da stvori drugu priču za djecu u svom životu.

A što točno Giljeviću znači dječja priča? Znači da se svaka druga mora rimovati. Znači da mora uključivati barem jedno dijete. Znači, sve u svemu, da Giljević ne zna napisati dječju priču. Najgore od svega, priča o Pohlepalčici nema sretan kraj… Kraj? Da, kraj. Jer jedna od temeljnih karakteristika procesa Giljevićeva piskaranja u zdrav mozak je činjenica da mu u pravilu priče imaju početak i kraj prije sredine. Nažalost, na tome često i ostane do samog kraja…

Takva Giljevićeva djela – barem prema njegovom pristranom sudu – literarne su bombe, a imaju samo jednu manu: uvijek eksplodiraju Giljeviću u lice i povrijede mu taštinu.

Do sljedećeg psihijatrijskog pregleda zbivanja na o po pri prema u stranici Giljotina.com… Ćaos!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *