Pohlepalčićeva igra

Jednom – možda baš u tvojoj neposrednoj blizini – živio je dječak bistar i njegovi roditelji fini (Marko, Sandra i Toni mali, tako su se zvali). Tata, električar, imao je vješte ruke. Mama, novinarka, pisala je bez po muke, sve, vedre kolumne kao i tekstove umne. Radišni i marljivi su bili. Nisu pušili i nisu pili. Tata je svoj posao obožavao. Igrao se sa strujom iako je sina katkad upozoravao da je struja đavao. Ali posao svoj nikada drugom ne bi davao. I mama je u svojem uživala – pa to je još kao dijete snivala – i nikada to nije skrivala. Pisala je i priče sinu, da bude s njim kad bi izbivala. Jer više od svega, mama i tata voljeli su njega. Sina jedinca, svojega mezimca, vedroga klinca. Ljubav je bila jača od prosječnosti njihovih plaća, bila je šlag i kad nije bilo kolača. Uostalom, za novac nisu baš ni marili. Sve želje svoje već su i bez njega ostvarili. Štedjeli su, ali nisu bili škrti. Bilo ga je taman da njihov svijet zavrti. A u tome svijetu, ionako, imali su sve što treba – dijelili su bezgraničnu ljubav i slobodu do neba. I povrh svega, imali su mnogo vremena za njega. Sina jedinca, svojega mezimca, vedroga klinca.

S tatom je Toni gradio brod za svemirske letove. S mamom je onda letio u fantastične svjetove. Zajedno su se u parku igrali lovice, pošli bi na izlet i promatrali ptice. Sve same sitnice, ali njima velike stvari. Jer ima li išta vrednije od ljubavi i njezinih čari?

  • Tu smo da ti ništa ne usfali, slatkišu mali – rekli bi Toniju svake večeri, prije nego što bi zaspali.

Sve je bilo sjajno dok se otac nije jednom probudio, usred noći. A i mama se pridigla trljajući oči.

Netko je bio u kući. Tata je skočio iz postelje, spreman se potući.

  • Tko je to? Da nije lopov? Odlazi – viknuo je otac, – inače si gotov!
  • Dok još možeš – reče mati, – bježi! Ili spoznaj način teži!
  • Polako, polako… Sve što mislite, nije tako! Zato, prvo ću se predstaviti, a onda nastaviti – reče prikaza.
  • Zovem se Pohlepalčić i nisam došao krasti – zausti prilika te izađe iz sjene, – naprotiv, imate poklon od mene!

Svjetlucavi je predmet ležao na Pohlepalčićevu dlanu.

  • Nosim vam kapitalisman, nešto što nema manu! Predmet koji sreću kuje onom tko ga štuje.
  • Hvala, ali imamo sve što nam treba… – rekli su mama i tata dok su im pogledi bili uprti u njega.
  • Šššš! Hoćete da vam se nacrta? Ili napiše? Pa možete imati – mnogo više! Mogu vam podariti sreću od svega veću!
  • Hvala, hvala… Ali ne treba nam stvar koja… Imamo krov nad glavom i život u više boja. Savršen smo tim. Podižemo sina, volimo ga, odgajamo, igramo se s njim.
  • Krov nad glavom? Zar ste vi na nekim drogama? A nudim vam svijet pod nogama! Vidi njih, bojama se hvale… Pa ja vam ih nudim milijune u metru dijagonale! Igara niste vidjeli ni pola – tisuću vas njih čeka na kojoj god od konzola! Nećete trebati ni o čemu brinuti, sve će vam se obistiniti!

Donio je Pohlepalčić bombone i ajfone, svašta nešto upakirano vješto u zavodljivu priču primjerenu ljudskome biću, rukav mu je bio prepun čudesnih trikova. Zar bi se itko usudio pomisliti da je zlikovac?

Zamislila se mama, malo se dvoumila… Kako je mogla biti sigurna što je nepoznata spodoba naumila, ima li dobre namjere? A što ako je u krivu pa joj poslije Marko i Toni zamjere? Tata je bio skloniji uzeti, kad se već nudi. Ali nije želio da ga Sandra poslije kudi…

  • Ne znam, draga, ne znam… To je sve što znam. A da uzmemo pa? Pa što bude? Poklonjenom se konju, znaš već…

Mama je baš htjela prozboriti riječ kad je Pohlepalčić zaskoči zavodljivim pogledom ravno u oči. Osjetio je da se roditelji nećkaju pa prozborio glasom kićenim, kao da zlatnici zveckaju:

  • Hajde, hajde, uzmite! Prilika života jednom se pruža! Draga ženice, poslušaj muža! Poklonjenom se konju ne gleda u zube!

U majčinom uhu bube su sada počele glasnije zujati. A u umu tatinom, snovi su stali rasti, bujati. Pa su odluku naprečac donijeli, obavijeni mrakom.

  • Pristajemo, neka bude tako.
  • Vidite da je bilo lako – zadovoljno reče Pohlepalčić trljajući ruke, – bez po muke! Hvala vam, hvala na pažnji! Pođite s mirom, a ja ću se sad iskrasti na izlaz stražnji!

I nestane Pohlepalčić kako je i došao.

Sutradan, sve je naizgled bilo kao i prije. O protekloj noći, nitko pisnuo nije. Zajedno su doručkovali, smijali se za stolom riječima koje je Toni upio iz crtića. A onda su se zajedno uputili do škole pored vrtića. Izgrlili su Tonija, a onda ga poljubili nježno, tata u čelo, a mama u obraz. Mami se učinilo da je ugledala Pohlepalčićev odraz u lokvi vode u kojoj perca i listići na povjetarcu brode. Radosti na licu nije bilo traga jer u odrazu joj se učinilo da u oči gleda – vraga.

Povukla je supruga za ruku, ali bilo je kasno. Tata je gledao u običnu lokvu vode i ništa mu nije bilo jasno.

  • Sandra, moram sada ići. Inače neću stići! Baš su mi javili, posla je preko glave!
  • I mene baš nešto gnjave – mrštila se Sandra na tucet esemesova, – kao da je u urednike ušlo sto bjesova!

Slijedili su kratak zagrljaj, poljubac vreo i mamini prsti na tatinu dlanu. A onda je svak pošao na svoju stranu kao i tisuću puta prije. Ali više isto ništa bilo nije.

Lijepa su se i spokojna vremena doskora istopila kao snjegovi lanjski. Poklonjenom se konju doista ne gleda u zube – ako nije trojanski! Prije nego što su shvatili u čemu je kvaka, mama i tata radili su od jutra do mraka. A novca više nikad nije bilo dosta. Kupovalo se sve i trošilo na štošta. Kapitalisman u vitirni gordo je sjao.

A Toni? Toni je sam sve češće ostajao. Ponekad bi i zaplakao. Jer bilo mu je žao što zajedno još samo u šoping centar kreću, što pričaju još samo o tome tko će nositi koju torbu ili vreću (manju ili veću). A i to je bilo samo još jedno od poniženja – u očima roditelja nije iskrila ona topla ljubav… Samo akcije, jedinstvene prilike, sezonska sniženja.

A i to je bilo rijetko. Zbog posla, u šoping su išli mjesečno jednom, najčešće petkom.

Više ga mama i tata nisu vodili ni u školu. S drhtavim ručicama na stolu i krunom od suza u oku, prije nego što bi mama na nogama bila u skoku, a tata u kupaonicu pohitao, Toni bi pitao:

  • Mama, kad ćeš doći?
  • Prije ponoći neću moći.
  • Tata, kada ćeš se vratiti?
  • Toni, netko mora račune platiti!
  • Ali…
  • Ali kad ćeš već jednom shvatiti? Radimo mnogo, mali, da tebi ništa ne usfali – naglasili su prije nego što su se za njima zalupila vrata.
  • Ali meni fale mama i tata…

Nije Toni ni glavicu oboriti dospio, otežalu od plodova tuge što se sručila na njega, kad odjednom eto stvora, stvorio se ni iz čega.

  • Tko si ti? – pitao je Toni bez straha čudnovato biće što se hihoće. Jer sve je bilo bolje od ledene samoće.
  • Ja sam… Pohlepalčić! Prijatelj… Tvoje mame i tvoga tate. I bit ću s tobom dok se oni ne vrate. Bit ću i prijatelj tvoj, obećavam, svakoga dana – reče prilika i pruži mu ruku na stisak.

Dirnut ovim riječima, Toni se zanjiše kao visak pa suzu pusti. Pohlepalčić je zaustavi prstom pa zausti.

  • Ne plači. Radije pogledaj me u oči… Jer ja ti imam baš neke super moći! Dođi, pokazat ću ti predmet koji sreću kuje onom tko ga štuje – otpjevuši Toniju na uho kao da mu ulijeva nadu, a onda promrmlja sebi u bradu:
  • He, he, he… Imam te, Toni. Kad odrasteš, bit ćeš isti kao i oni.

1 mišljenje o “Pohlepalčićeva igra”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *